Tjeskoba je grozna stvar. Vaš želudac je nemiran i tama se nadvija nad svim ostalim. Kako stavljamo svoj teret na Boga?
Financije, emocionalne traume, narušeno zdravlje, neočekivana tuga – sve to može biti veliki teret. Teret visi nad nama poput mokre deke kako bi nam ukrao radost i mir. Spavanje je u najboljem slučaju nedostižno, a kad se probudite vaš um odmah započinje tamo gdje ste stali.
Stvarnost tjeskobe
Naš nebeski Otac zna da osjećamo tjeskobu i želi je ukloniti od nas. Ne traži od nas da mentalnim trikovima ili mantrama zaboravimo na tjeskobu. Umjesto toga, 1. Petrova 5, 7 kaže: “Svu svoju brigu povjerite njemu jer on se brine za vas.”
Petar je pisao kršćanima koji su imali puno razloga da se osjećaju tjeskobno. Bili su “rasijani po Pontu, Galaciji, Kapadociji, Aziji i Bitiniji”, koje su bile maloazijske provincije pod rimskom vlašću.
Petar je pisao dok je Neron bio rimski car. Neron je bio poznat po svojoj monstruoznoj taštini, paranoji i groznom progonu kršćana koji je započeo oko 60. godine nove ere. Petar piše kršćanima koji su zbog svoje vjere gubili članove obitelji, posao i status. Svaki dan bili su izloženi uhićenju, mučenju, premlaćivanju i smrti. Imali su zbog čega biti zabrinuti. A Petar im poručuje: “Svu svoju brigu povjerite njemu jer on se brine za vas.”
Kako stavljamo svoj teret na Boga?
Apostol nas potiče da svoje terete stavimo u Božje ruke. Ti si slab, On je jak. Ti si grešan, On je čist. Ti si stvorenje, On je Bog!
Koje brige? Želi sve njih. Želi i vaše brige za prolaznim stvarima. S Njim ne trebate brinuti što ćete morati jesti, piti i nositi. On će se pobrinuti za ove stvari! Pokazat će vam da vam ne trebaju grešne stvari da biste bili sretni – da sve što trebate je On.
Kako točno “stavljamo” na Njega? Tako što ćemo Ga zamoliti da ih uzme.
“Ne budite zabrinuti ni za što, nego u svemu – molitvom i prošnjom, sa zahvaljivanjem – očitujte svoje molbe Bogu.” (Filipljanima 4, 6)
“Povjeri Jahvi svu svoju brigu, i on će te pokrijepiti: neće dati da ikada posrne pravednik.” (Psalam 55, 23)
Recite Bogu točno koji su vaši tereti. Molitva je sasvim drugačija od razmišljanja. U našoj je prirodi razmišljati i predviđati, a da se zapravo nikada ne molimo. Razmišljajući o nečemu neće ništa promijeniti. Bog zna namjere srca, ali kad smo u jami, naša srca moraju zavapiti za pomoć. Moramo govoriti istinu u svoj um i biti iskreni prema Bogu.
Isus se uvijek brine za tebe
Zašto bismo to trebali učiniti? Zato što je Gospodin moćan i sposoban podići stvari koje nas želi satrati.
Učenici na olujnom moru zavapili su Isusu koji je duboko drijemao na jastuku: “Učitelju! Zar ne mariš što ginemo?” (Marko 4, 38). I zauzeta, živahna Marta je rekla: “Gospodine, zar ne mariš što me sestra samu ostavila posluživati?” (Luka 10, 40). Isus je unajmljenog pastira opisao kao plaćenika koji se ne brine za ovce (Ivan 10, 13), a Ivan je Judu opisao kao nekoga kome nije stalo do siromaha, već samo do novca (Ivan 12, 6).
Stoga, da bismo razumjeli Božju brigu o nama, moramo preokrenuti ove scenarije. Isus se u oluji brinuo za svoje učenike. Bilo mu je stalo do Marte. Brine o svojim ovcama i siromašnima. I brine se za tebe. Pobrinut će se da ne propustite niti jednu dobru stvar niti da pretrpite nešto što bi vam moglo u konačnici naštetiti.
“Jesam li siromašan? Sva bogatstva ovoga svijeta su moja, jer pripadaju Kristu koji pripada Bogu. On točno zna kako mi s Njim dati sva bogatstva svijeta, ako su mi korisna. Dakle, ako mi umjesto bogatstva da siromaštvo, to je za mene bolje i rezultat je Božjeg izbora.
Bolestan sam? Zdravlje je moje, snaga je moja i uživanje u svim dobrim stvarima života je moje. Jer sve je ovo Kristovo, koji pripada Bogu i koji to daje prema svojoj volji. Na koga će rasipati te stvari ako ne na mene, Njegovo dijete? Pa ako mi odbije dati ove stvari danas, On za to ima svoje razloge: da su u tim patnjama i u gorčini skriveni blagoslovi, koji su za mene bolji od zdravlja, koje se čini tako dragocjenim, i blagostanja, koje se čini tako slatko.
Ne uskraćuje ništa dobro, osim da mi pruži nešto bolje. Ovo je moja utjeha, sve je u Njegovoj ljubavi.” (Adolphe Monod)
