Jedna drevna legenda priča o tri muškarca, koja su nosila, svako od njih, po dvije vreće. Ali teret nisu osjećali jednako.
Vreće su im, jedna sprijeda a druga straga, visile obješene na drvenoj motki na ramenu.
Upitali su prvog čovjeka što ima u vreći. Odgovorio je: “Svi moji uspjesi, sva dobra djela mojih prijatelja, sve životne radosti – u vreći su straga. Skriveni od pogleda, završeni, prekriveni lišćem, ne smetaju mi mnogo. U vreći sprijeda imam sve loše i ružne stvari koje su mi se dogodile. Hodam, zastanem često, vadim ih, promatram, proučavam, mozgam što ću. Stalno sam s njima, i u mislima i u osjećajima. Stalno radim na njima. “Taj se čovjek često zaustavljao, gledao unatrag, mučio nad sobom i napredovao malo i vrlo sporo.
I drugog su čovjeka upitali isto. Rekao je: “U vreći sprijeda nosim moja dobra djela, spoznaje o vrlinama. Često ih gledam, vadim i pokazujem drugima. Vreća na leđima sadrži pogreške i moje slabosti. Ponesem ih sa sobom gdje god krenem, jer one su moje i ne mogu ih tek tako odložiti na stranu. Usporavaju me, ponekad su vrlo teške. ”
Treći je čovjek odgovorio: “Na prednjoj vreći napisao sam riječ “dobrota “. Prepuna je pozitivnih misli, dobrih ljudskih djela, svih dobrih stvari koje sam imao i učinio u životu, misli o mojoj snazi. Ta mi vreća nije teška. Naprotiv, poput brodskih jedara, pomaže mi u kretanju naprijed. Vreća na leđima ima natpis “loša sjećanja” i prazna je, jer samo joj odrezao dno. o svemu što mi se loše dogodilo, o lošim mislima koje ponekad o sebi imam, o zlu koje od drugih čujem, malo razmislim i bacim ih u tu vreću. Kroz rupu to ode zauvijek. Ja sam slobodan. Ja nemam tereta koji bi me usporavao u hodu.”
