Bog zna kraj priče! Bez obzira na to kroz što trenutno prolaziš, Bog obećava da će sve riješiti. I to je razlog za nadu!
Vjera u suverenog Boga ne sprječava nas da se ponekad osjećamo zbunjeno zbog onoga što naš suvereni Bog dopušta. Bolesti, potresi, poplave, gubitak posla …
Veliko pitanje koje svi sada postavljaju je: “Kada će se stvari vratiti u normalu?” Ali, želim vas pitati, što učiniti da se život vrati u normalu? Odgovor je jednostavan. Ne polažete nadu u vladu da će opet popraviti stvari. Ne vjerujete u medije ili poznate osobe. Umjesto toga, polažete svoju nadu u Boga.
Zašto se nadati Bogu?
Jer Bog zna kraj priče. Mi ne moramo znati, jer On zna. On drži budućnost.
Apostol Pavao nije bio izuzet od zbunjujućih iskustava i teških okolnosti. To što pripadamo Bogu, Njegov mir ne štiti nas od Njegovih providnosti koje se barem na trenutak osjećaju krajnje zbunjujuće.
Ipak, unatoč nevoljama koje je doživio, Pavao je rekao: “U svemu trpimo nevolje, ali nismo potišteni; zbunjeni smo, ali ne očajavamo” (2. Korinćanima 4, 8). Gdje je počivala Pavlova nada kad ga je Božja providnost dezorijentirala? I kako da oživimo nadu u Boga kad oko sebe ne vidimo razloga da se i dalje nadamo?
Činimo to, dijelom, zatvarajući oči da se nadamo onome što ne možemo vidjeti: “Što oko nije vidjelo, ni uho nije čulo, ni u srce čovječje nije unišlo, to je pripravio Bog onima, koji ga ljube” (1. Korinćanima 2, 9). Kad se čini da su Božja obećanja da će nam činiti dobro pala u vodu, mi se ne predajemo onome što naše oči mogu vidjeti, onome što naše uši mogu čuti ili čak onome što naša srca mogu zamisliti, već onome što je Bog pripravio onima koji ga ljube.
Bog čini nemoguće
Velika priča o spasenju svijeta (i stotine manjih priča unutar velike priče) podsjeća nas na vrste priča koje Bog voli pričati: priče u kojima se čini da sve ide po zlu, a sretni se završetci čine nemogućima.
Kada bismo sada mogli vidjeti kako će Bog razriješiti našu zbunjenost, rastjerati razočaranje i izliječiti slomljena srca, više ne bismo živjeli u priči i više nam ne bi trebala nada.
Nada pak koja se vidi nije nada. Jer što tko gleda, kako da se tomu i nada? (Rimljanima 8, 24)
U našim trenucima zbunjenosti, naša uloga nije znati kraj ove priče, već pričekati kraj i u međuvremenu vjerno slijediti Boga.
Nama se može činiti nemogućim da Bog ispletene niti naših slomljenih snova utka u nešto lijepo. Ali u usporedbi sa smrću i uskrsnućem Isusa Krista, ono što se nama čini nemogućim, za Boga je mala stvar.
Bog zna kraj priče
Danas kao da hodamo u pustinji, a ne u Obećanoj zemlji. Kao da gledamo u mračnu noć, a ne u zoru. Kad bi naše oči mogle vidjeti rješenje, kad bi naše uši mogle čuti nadolazeće izbavljenje, kad bi naša srca mogla zamisliti kraj, konačno izbavljenje ne bi bilo tako divno, tako sretno iznad očekivanja.
Ako ste u Kristu, finale je sigurno. Ono što vaše oko sada ne može vidjeti, što vaše uho sada ne može čuti i što vaše srce sada ne može zamisliti, vaš Bog vam priprema. Vjerujte Mu. Volite ga. I pričekajte kraj.
