Smrt je odlična u prekidanju stvari. Ona je odlična u tome jer, vrlo često, smrt pogađa kada je najmanje očekujemo. Kada smrt dođe, ona neizbježno prekida naše planove, snove, projekte i ciljeve.
Jedan pisac opisuje tugu i jad čovjekove smrti. Kada čovjek umre i ako drugi ljudi odu u njegov dom ili na radno mjesto, ondje pronađu nedovršene stvari koje je čovjek započeo: pismo djelomično napisano, knjigu koju je djelomično pročitao, slika koja je započeta, ali nije dovršena. Život je prepun fragmenata, pisac piše. „Pukih početaka stvari.“
Jedno od mojih nestvarnih sjećanja iz prošle godine odnosi se na događaj kada sam otišao u Nickovu spavaonicu, nekoliko dana nakon njegove smrti. Spavaonica je imala sve pokazatelje koji su upućivali da se on nadao u svoj povratak ondje.
Knjige su bile posložene na njegovom radnom stolu, kao priprema za posljednji esej. Hebrejska slova bila su napisana širom ploče, kao priprema za ispite. Popis gostiju bio je pripremljen na njegovom računalu, kao znak pripreme za njegovo vjenčanje. Siguran sam da je i on šokiran, kao što smo i mi, time što su svi ovi zadaci ostali zauvijek nedovršeni. Zauvijek samo fragmenti, puka sjećanja na stvari.
Prekinuti život
Nije samo njegov život naglo i na tako značajan način prekinut. 2. studenog, i ja sam imao mnoge planove. Započeo sam s pisanjem svoje druge knjige. Zabilježio sam početne rečenice knjige koje sam namjeravao napisati nakon toga. Duboko sam zagazio u različita istraživanja. Učio sam kako savladati novi dizajn putem programa, kako bih mogao bolje organizirati i izraziti svoje zamisli. Moj um bio je prepun početaka stvari. No, do 4. studenog, te su stvari morale biti stavljene gotovo sasvim po strani i gotovo su bile zaboravljene. Ono što se doimalo toliko važno, zanimljivo i hitno dan ranije, dan nakon toga izgledalo je gotovo u potpunosti nevažno.
Bilo je potrebno puno vremena kako bih mogao sakupiti sve te komadiće, kako bih ponovno počeo dobivati zanimanje za te stvari, kako bih mogao krenuti u nove početke, nasuprot mentalnim i emocionalnim zamagljenostima koje su nastale nakon ove traume.
Koliko destruktivan može biti gubitak djeteta
Nikada nisam ni zamislio koliko destruktivan može biti gubitak djeteta. Nikada ne bih zamisliti stupanj do kojeg takav događaj utječe na tijelo, um i dušu osobe. Nedavno sam se susreo s parom koji je doživio sličan gubitak prije određenog broja godina i njihovo je prvo pitanje glasilo: „Jeste li vi još uvijek obavijeni gustom maglom tuge?“ Razumjeli su. Zbog toga što su razumjeli, ponudili su mi mudre riječi: „Budi nježan prema samome sebi. Nemoj pokušavati previše toga prerano. Iscjeljenje će doći, ali će dolaziti polagano.“
Iscjeljenje će dolaziti polagano. No, dok sam se podsjećao na to, život je trebalo nastaviti živjeti. Nickova utrka je završena, moja nije. Njegova smrt nije završetak mog poziva u životu, nego, u određenom smislu, ona označava novi početak mom pozivu. Njegova smrt ne zatvara moju priču, nego, ono u što sam uvjeren, otvara novo poglavlje u njoj.
Toliko često mi je u životu pomogao stari pisac J. R. Miller. Njegovi savjeti učili su me neka zaboravim na patnje, na riječi koje preklinju za objašnjenje. On pritom ne smatra da se trebam ponašati kao da Nick nikada nije postojao, kao da se njegova smrt nikada nije dogodila ili kao da to nije bila najbolnija smrt koju sam ikada doživio. Umjesto toga, on pritom misli da, dok dopuštam da tuga odrađuje svoje u meni, ne smijem biti njezin zatvorenik, ne smijem dopustiti da me tuga učini beskorisnim ili da me ona definira.
Bog ne želi da živote potratimo u suzama
U vrlo praktičnom smislu, on govori: „Bog ne želi da naše živote potratimo u suzama. Našu tugu trebamo pretvoriti u novu energiju za služenje. Tuga bi nas trebala učiniti pobožnijima, iskrenijima i ljudima koji će biti više otvoreni za pomaganje drugima.
Božje djelo nikada ne bi trebalo patiti dok se mi zaustavljamo kako bismo oplakivali. Vatre i dalje moraju nastaviti gorjeti na oltaru i štovanje se mora nastaviti. Rad u kućanstvu, u školi, u trgovini, na polju, ponovno se mora obavljati; što prije to bolje.“ Unutar zdravog razuma, naravno.
Tuga bi nas uvijek trebala učiniti boljima
Nisam isti čovjek kakav sam bio 2. studenog. Duboko sam ranjen, s dubokim ožiljkom, duboko slomljen. No, znam da je Bog uredio ovu patnju i ja je prihvaćam kao nešto značajno, nešto dragocjeno. Željan sam naučiti i primijeniti ove bolne lekcije. Željan sam toga da me one učine boljim, „Tuga bi nas uvijek trebala učiniti boljima, dati nam nove vještine i moći“, piše Miller. „Ona bi trebala učiniti naša srca mekšima, naš duh ljubaznijim, naš dodir nježnijim. Ona bi nas trebala naučiti svete lekcije, koje bismo trebali naučiti i nakon toga krenuti dalje, u smjeru u kojem nas vodi sveto usmjerenje proizašlo iz tuge; prema novootkrivenoj ljubavi i boljem načinu služenja.“
Prihvatio sam ovu patnju kao nešto što mi je Bog povjerio kroz sveto povjerenje. Poput talenata, vremena i novca, kao svega drugoga što nam daje Božja suverenost, vjerujem da se s tugom može upravljati vjerno ili s nevjerom. Moja je namjera njome upravljati vjerno, jer sam uvjeren da sam odgovoran i za tugu koju sam dobio. Moja je namjera biti vjeran upravitelj ovog božanskog dara, ove božanske tajne, ove božanske providnosti.
Moja je ogromna želja da jednoga dana čujem, čak i u za ovo: „Dobro si učinio, vjerni i dobri slugo.“ Moja je čežnja pokloniti se, dopustiti da me ona oblikuje, rasti pod njezinim utjecajem i po Božjoj milosti, dopustiti da me tuga vodi prema novoj ljubavi i boljem služenju.
Autor: Tim Challies; Prijevod: Ivan H.; Izvor: Challies.com
