Isusovo ime će biti poznato, u njega će se vjerovati, i bit će cijenjeno. Neka Bog to ostvari kroz tebe i mene.
Isus je došao na misiju, živio u misiji, umro u misiji, i ostavio svoje učenike – uključujući i sve nas koji ga slijedimo danas – na misiji. Obraćenje podrazumijeva i predanost, a ne samo spasenje, jer nismo spašeni zato da bismo bili spašeni, već smo spašeni da budemo poslani. Izbavljenje podrazumijeva spasenje života, ali također uključuje dubinsku reinstalaciju i promjenu naše svrhe. Spašeni smo da bismo izašli u svijet da se naš Isus proslavi – da ga svijet upozna kao našeg Gospodina, Spasitelja i najveće bogatstvo.
Kako se ta misija ostvaruje? Kakav je plan Isus donio sa sobom da bi da bi ga svijet upoznao? Pa, sve je započelo s malom skupinom zbunjenih, nekvalificiranih i nepoznatih ljudi koji su hodali s Isusom – a jedan od njih ga je čak i na smrt izdao.
Isus „dozva k sebi Dvanaestoricu te ih poče slati dva po dva; i dade im vlast nad nečistim duhovima“ (Marko 6,7). Isus je mogao odabrati iskusne, kvalitetno obrazovane učitelje tog doba. On je mogao ovlastiti gomilu koja se okupljala po gradovima – tisuće i tisuće ljudi. Umjesto toga, odabrao je dvanaest naizgled slučajnih ljudi, ostao s njima tijekom cijele svoje službe, te ih poslao da govore u njegovo ime.
Poslani od strane Isusa za Isusa
Ova dvanaestorica „otišavši, propovijedali su da se ljudi trebaju pokajati“ (Marko 6,12). Oni su bili ljudi s porukom, koja je sažeta ovdje u jednoj riječi: pokajanje. „Pokajanje“ se pojavljuje na još jednom mjestu u Markovom evanđelju. Isus izjavljuje: „Ispunilo se vrijeme, blizu je kraljevstvo Božje: pokajte se i vjerujte evanđelju.“ (Marko 1,15). Pokajanje – odvraćanje od grijeha, od drugih bogova, od manjih blaga – je odgovarajući odgovor grešnog naroda na dobru vijest o svetom, suverenom i milostivom Bogu.
To je bio uvjet za spasenje (Luka 13,3. 5), premda je to bilo mnogo više od jednog uvjeta. Pokajanje je život, disanje i vjera s pouzdanjem. Zašto bismo nastavili hodati u grijehu, kada smo upoznali put života, kada smo čuli evanđelje – lijek za svaku našu dušu bolesnu od grijeha, za kojim je u očajničkoj potrebi? To je bila poruka u ustima učenika. Postoji Ime koje voli nedostojne, izbavlja beznadne, liječi bolesne, te pobjeđuje svako zlo. Njegovo ime je Isus.
Poslani s ničim, a opet sa svim
Prije nego su učenici otišli s vijestima, Isus im „zapovijedi da na put ne nose ništa osim štapa: ni torbu, ni kruh, ni novac u pojasu, nego neka budu obuveni u sandale i ne odijevaju se u dvije halje.“ (Marko 6,8-9). Zašto ih je učio da žive i služe kao beskućnici? Sigurno na to nisu bili prisiljeni. Imali su kruha, torbe i jakne. Sve što im je Isus dao je autoritet nad nečistim duhovima (Marko 6,7), te sposobnost da liječe bolesnike (Marko 6,13). Zašto im je namjerno otežao njihovo putovanje, pustio ih gladne i nesigurne?
Zato da bi ih držao poniznima i ovisnima o Bogu. Oni kojima je povjerena najveća vijest u svijetu i koji su ovlašteni da budu svjetlo, tamo gdje žive uvijek će biti kušani da budu ponosni i da se oslanjaju sami na sebe. Duboka, ali prodorna ironija je da nas donošenje ploda tako često dovodi do toga da zaboravimo suverenu Božju ljubav koja podupire i osnažuje svu našu službu. Jedan od načina na koji možemo izbjeći ovu zamku je da se namjerno odreknemo sigurnosti i udobnosti, čak i ako si tu sigurnost i udobnost možemo priuštiti.
Ponekad se moramo dovesti do toga da vjerujemo Bogu za ono što će nam trebati sutra, umjesto da gradimo svoje živote na način da ga trebamo s vremena na vrijeme, samo kada nastupi neočekivana kriza. Ono što vam je potrebno ostavite kod kuće, i znajte da ćete imati sve što vam je potrebno. Vaš Otac vas voli više nego što znate i ima više toga na raspolaganju za vas, nego što biste mogli staviti u torbu – ili kuću (Matej 6,33-34).
Poslani da ostanete i uložite, a ne da štedite
Isus je svojim poslanicima rekao: „Gdje god u kuću uđete, ostanite ondje sve dok odande ne odete. I koji vas god ne prime ni ne poslušaju, kada odlazite odande otresite prašinu što vam je ispod nogu, kao svjedočanstvo protiv njih.“ (Marko 6,10-11). Ovi učenici – kao i njegovi učenici danas – kada idu u svijet za Isusa, susresti će dvije vrste ljudi. Neki će nas primiti i poslušati što imamo za reći. Ostali će nas odbiti – izbaciti i zatvoriti vrata.
Ako će slušati, Isus kaže, ne odlazite prebrzo. Stanite, ostanite, uložite tamo gdje je Božja riječ dobrodošla. Ne osjećajte potrebu da odmah idete dalje. Ako primaju vas i ovo evanđelje, budite voljni ostati neko vrijeme. Putovanje dvanaestorice je vjerojatno bilo kratko, ali princip vrijedi i danas u našem ubrzanom, prezaposlenom društvu. Napravite mjesta u vašem danu, vašem mjesecu, među vašim prioritetima da sjednete s muškarcima i ženama koji će čuti Božju riječ. Nemojte biti u takvoj žurbi da ne možete strpljivo ulagati tamo gdje Bog djeluje u ušima i srcima onih oko vas. Kada Bog otvori vrata za riječ (Kološanima 4,3), prođite kroz njih.
Poslani govoriti, a ne spašavati
Neki nas neće slušati. Ovo trebamo očekivati u svijetu koji je zarobljen u grijehu i slijep na ljepotu Božju. Nemojte se šokirati kada čujete: „Hvala, ali ne hvala“, ili nešto gore od toga. To ne znači da ste nužno odabrali krivo vrijeme ili rekli nešto krivo. Evanđelje je najuvredljivija vijest koju možete donijeti – iako je također najslađa, najistinitija, ulijeva najveću nadu koju netko ikada može čuti. „Vi ste zli u svojoj srži, pokvareni u svakom pogledu, i kao takvi određeni za vječan gnjev u rukama svemoćnog Boga. A vaša jedina nada je u jednoj poruci i jednom Čovjeku, nikome i ničemu drugome.“ Kad im to kažete, nije ni čudo da svijet ismijava i vrišti na kršćanstvo.
Isus nije rekao učenicima da ostanu dok se njihova publika ne preda. Ne, rekao je da će neki poslušati, dok drugi neće. Ne šaljem vas da spašavate, već da govorite. Ja – i samo ja – sam Onaj koji spašava. Naš zadatak nije da stvaramo slušatelje, već da ih pronalazimo, a onda ih učinimo učenicima. „Ja sam dobri pastir i poznajem svoje ovce i moje poznaju mene. Kao što mene poznaje Otac, tako i ja poznajem Oca; i život svoj polažem za ovce… glas moj će slušati“ (Ivan 10,14-16).
Poslani da jednostavno promijenimo svijet
Koliko su dugo učenici bili vani? Ne znamo, ali čini se da nisu bili dugo. A bilo ih je samo dvanaest, samo šest grupica po dvoje. To je vjerojatno manje od vaše male bliske grupe. Pa, koliko su onda stvarno mogli učiniti? Sljedeći stih kaže: „A doču za njega i kralj Herod (služba od njih dvanaest), jer mu se ime pročulo nadaleko“ (Marko 6,14). Otišli su, šest parova siromašnih, običnih, neobučenih, slabih govornika, a ono što je Bog kroz njih učinio skrenulo je pažnju najvišeg dužnosnika u njihovoj zemlji. Kroz njihovu malu i jednostavnu službu, Isusovo ime je postalo poznato u gradu.
Bog će otkriti svoju slavu, čak i kroz njegove sljedbenike koji su bez kruha, bez torbi, bez novaca, ali su vjerni. Bog će kroz nas uzvisiti ime njegova Sina – ići će pred nama u srca naših slušatelja, a tada nas poslati da im govorimo dobru vijest, i obećava nam da će cijelim putem ići s nama i pobrinuti se za sve što nam je potrebno, te na kraju ispuniti i završiti sve na što nas je pozvao. Isusovo ime će biti poznato, u njega će se vjerovati, i bit će cijenjeno. Neka Bog to ostvari kroz mene.
Autor: Marshall Seagal; Prijevod: Vesna L.
