Prošla godina je bila zastrašujuća, no to ne znači da ove godine ne mogu doći nove loše vijesti. Kako se nositi s njima te ostati postojan?
Na završetku godine kao što je bila naša, u kojoj smo se susreli s virusom koji se proširio svijetom i uzrokovao velik broj zaraženih, u godini političkih previranja i rasnih sukoba i nepovjerenja, u godini ekonomske nestabilnosti i neizvjesnosti, u godini prirodnih katastrofa, požara i potresa, dok se crkve trude najbolje reagirati na novonastalu situaciju, Psalam 112, 7-8 čini se kao najprikladniji i najrelevantniji dijelovi Biblije. U tom Psalmu, psalmist piše o čovjeku koji se boji Gospodina:
„Ne treba se bojati zla glasa, srce je njegovo mirno; on se uzda u Gospodina. Srce je njegovo utješeno; on se ne boji, dok ne ponizi neprijatelje svoje.“
Kad sam nedavno došao do ovih redaka, čitao sam ih drugačije: sporije, znatiželjnije, zadivljenije. Pisac tih redaka zasigurno se suočio s lošijim vijestima i težim iskušenjima nego što su mnogi od nas, čak i u godini poput ove.
Odakle njegova neustrašivost i postojanost? Kako čovjek, koji iako vidi kako se valovi društva sve više komešaju, iako čuje huk vjetrova koji označava novo nevrijeme, iako osjeća snažno podrhtavanje podjela i sukoba i dalje ostaje postojan, čvrst, stabilan?
Dok okrećemo stranicu 2020., ne znajući kakve bi loše vijesti mogle doći u sljedećih nekoliko mjeseci, kako bi Bog mogao učiniti našu vjeru jačom, radost trajnijom, svjetlo sjajnijim? Što o duhovnoj postojanosti možemo naučiti iz Psalama 112?
Vrelo postojanosti
Hebrejska riječ za riječ postojan u „Njegovo je srce postojano; on se neće bojati,“ zapravo je nastaje iz pasivnog glagola podržati. Ista se riječ uvijek iznova pojavljuje u psalmima:
„Jer će se moć zlikovaca slomiti, a oslonac je pravedniku Bog.“ (Psalam 37, 17)
„Čisto srce stvori mi, Bože, i duh postojan obnovi u meni!“ (Psalam 51, 12)
„Ali gle, Bog je pomoćnik moj, Svemogući je potpora životu mojemu.“ (Psalam 54, 4)
„Podupri me po riječi svojoj, da živim, i nemoj me osramotiti u nadanju mojem!“ (Psalam 119, 116)
„Iza sveg glasa Jahvi zavapih, i on me usliša sa svete gore svoje.“ (Psalam 3, 5)
Postojanost u Gospodinu je podrška. Ne radi se o hrabrosti, strpljenju ili prisebnosti, nego o ovisnosti o Onome koji nas podržava: svemudrom, svemoćnom, svekolikom Kralju nad svime. Postojanost dolazi od spoznaje tko drži naš život, od prianjanja uz sve što nam je obećao u Kristu, od povjerenja u Njega da On nas danonoćno podržava, bez obzira na sve što može doći.
Ako želimo postojano srce u nestabilnom svijetu, među nestabilnim ljudima, tijekom nesigurnih dana, moramo dopustiti da nas se podrži. Isto tako, moramo znati da smo podržani i da ćemo biti podržani. Ovdje nam u Psalmu 112 Bog daje barem tri sigurna načina koja nas vode dublje u ovu božansku, nepokolebljivu podršku.
Neka strah rodi neustrašivost
Prvo, čovjek koga Bog podržava, boji se Boga. „Blago čovjeku koji se boji Gospodina. Ne boji se loših vijesti.“ (Psalam 112, 1; 7) Čovjek koji se boji zapravo se ne boji. Strah od Boga učinio ga je iznenada i neizbježno sigurnim.
Koliko je naša nestabilnost tijekom posljednjih godinu dana nastala zbog pogrešno definiranog ili neuravnoteženog straha? Da razjasnimo stvari, suočili smo se sa stvarnim strahovima: virusom opasnim po život, produljenim mjerama zatvaranja, zatvorenim tvrtkama, izgubljenim poslovima, bjesomučnim požarima, politikom koja kao da ne mari za svoj narod, ratobornim raspravama; sve je to bilo dodano onome što je svako od nas nosio prije nego što je svijet bio bačen u novi nered. Ali veći se strah daleko uzdiže iznad svih drugih: užasna i čudesna snaga, pravda našega pravednog Gospodina i Suca. Ako se bojimo toga kako bi nam virus ili katastrofe mogli naštetiti, trebali bismo se još više bojati onoga “koji može uništiti i dušu i tijelo u paklu.” (Matej 10,28)
Ali ovaj strah strahova čudan je i čudesan fenomen, jer oni koji se boje Onog najstrašnijeg u Njemu otkrivaju utočište, sklonište i prijatelja. „Gospodinovo prijateljstvo je za one koji ga se boje.“ (Psalam 25,14). Budući da ih podržava onaj koga se boje, strah Gospodnji postaje najsigurnije mjesto na cijelom svijetu, jedino istinski sigurno mjesto. Njihov ih strah čini neobično mudrima. (Psalam 111, 10) Kakve god strašne kušnje pretrpjeli, trpe ih iz snažnog naručja Njegova suosjećanja. (Psalam 103, 13) Ništa im ne nedostaje. (Psalam 34, 9) Samim time, njihov sveti strah rađa iznenađujuće plodove neustrašivosti.
Neka poslušnost osnaži hrabrost
Strah koji istjeruje strah također vodi prema postojanoj poslušnosti.
„Blagoslovljen je čovjek, koji se boji Gospodina, koji od srca ljubi zapovijedi njegove!“ (Psalam 112, 1)
Milostiv je kad bi drugi bili grubi i neljubazni, milosrdan kad bi drugi bili hladni i neumoljivi, a pravedan kada drugi udovoljavaju svojim pobudama i kada se bune. (Psalam 112, 4) Daje kad drugi čuvaju za sebe i sve što on čini, čini s integritetom i pravdom. (Psalam 112, 5) Govori, troši i voli na način koji grešnici ne mogu objasniti, jer ne poznaju Boga. (1. Solunjanima 4,5) On se pokorava Bogu jer uživa u poslušnosti Bogu. „Uživam na putu vaših svjedočenja,“ pjeva, „koliko i u svakom bogatstvu.“ (Psalam 119, 14). Za njega su Božja pravila cjenjenija od zlata i slađa od meda. (Psalam 19, 10)
A poslušnost stvara njegovu hrabrost, rafinirajući njegovu smjelost i rastvarajući strah. Ironija, koja je utkana u stvarnost, govori da su oni koji riskiraju u poslušnosti Bogu sigurniji i zadovoljniji od onih koji pokušavaju služiti sebi i tako se spasiti. (Matej 10, 39). Kroz cijelu povijest vidimo tragediju toga što su ljudi puno više preferirali grozne opasnosti svoje percipirane autonomije, u odnosu na potpunu sigurnost koja dolazi iz poslušnosti Bogu.
Neka nada obasja dolinu
Čovjek kojeg je Bog podržao zna koga se najviše treba bojati, koga se pokoravati kad mu se tijelo opire i buni se, jer poznaje Onoga za kojim njegova duša čezne i koga čeka. Strahovi od njegove sadašnjosti blijede i raspršuju se nasuprot svjetlu njegove budućnosti.
„Ne treba se bojati zla glasa, srce je njegovo mirno; on se uzda u Gospodina. Srce je njegovo utješeno; on se ne boji, dok ne ponizi neprijatelje svoje.“ (Psalam 112, 7-8)
Njegova će nevolja prestati, neprijatelji će pasti, doći će njegova pobjeda. Čak i kad ga napastuju kušnje i tuge, a čini se da oni koji preziru Boga napreduju, on zna da će njihova sreća i utjeha biti kratkog vijeka; a da njegovoj nikada neće doći kraj. Izvjesnost pobjede, težine slave izvan svake usporedbe, čini ovu laganu trenutnu nevolju šokantno podnošljivom. (2. Korinćanima 4.17) Božji čovjek prima loše vijesti s povjerenjem, pa čak i s radošću, jer zna za dobre vijesti, koje će jednog dana progutati i isprati svaku lošu vijest.
Bolesti će nastajati i bivati će izliječene, političari će dolaziti i odlaziti, narodi će rasti i padati, ali oni koji se uzdaju u Gospodina; koji Ga se boje, pokoravaju Mu se i čekaju Njegov povratak, obnovit će svoju snagu. Dok su drugi opterećeni svjetovnim brigama, “njihova će se krila raširiti kao u orlova.” Kad su drugi iscrpljeni svojim strahovima i nevoljama, “oni će trčati i neće se umoriti.” Kad drugi odustanu i odu „oni će hodati i neće posustati.“ (Izaija 40, 31)
Naše će svjetlo osvanuti ne samo nakon tame, već i u tami (Psalam 112, 4), dok sama tama ne istekne. Radost ne dolazi samo s jutrom, već nas održava i kroz noći tuge; sve dok loše vijesti ne postanu slabo i bezazleno sjećanje.
Izvor: DesiringGod.org; Prijevod: Ivan H.; Prevedeno i objavljeno uz dopuštenje portala Desiringgod.org koje vrijedi isključivo za portal Novizivot.net.
