Da, jasno, većina želi što prije zaboraviti 2021. godinu, ali je ta godina, mislim, svakako Božji znak odozgor. Znak nama kao narodu i kao pojedincima.
U ovoj 2021. godini nismo mogli mnogo toga, ali…
Nismo mogli izaći u kafić ili restoran ili…, ali smo mogli sjesti sa ženom, mužem, prijateljem na neki zidić uz termosicu s kavom, čajem… ili prošetati negdje gdje nema uobičajene buke.
A mogli smo i sjesti, bez uobičajene žurbe, sami sa sobom pa pred Bogom, moguće, po prvi put upitati za neke važne stvari…
Nismo se mogli susresti jedni s drugima licem u lice, već polu-licem u polu-lice, ali smo mogli malo pažljivije jedni drugima vidjeti oči kako se cakle i što je u njima. Oči su, kažu, ogledalo duše.
Nismo mogli jedni druge pošteno zagrliti, ali smo ipak mogli malo bolje jedni druge osjetiti, zagrliti iskrenom i jednostavnom brigom, čak i onda kad nismo bili u fizičkoj blizini. Jedan je poziv, tako, znao biti vrlo dragocjen i topao.
Nismo (mnogi) mogli raditi i zaraditi za obitelj kao prije, ali smo mogli raditi na zbližavanju s tom obitelji u ovom zimnom vremenu – kao nikad prije. Mogli smo se poigrati starih igara, sjetiti starih priča, otvoriti nova poglavlja u odnosima…
Nismo mogli ići na utakmice, ali smo mogli sami, u međuvremenu, odigrati dobro u nekim svojim utakmicama. Mogli smo, tako, u ‘obrani’ prekinuti ‘protivnički napad’ ili u nekom ‘napadu’ dati ‘gol glavom’ u kojoj nije bilo ni straha ni frustracije.
Nismo mogli odlaziti na koncerte, ali smo mogli pažljivo osluškivati o čemu se to oko nas i u nama radi te koje to note svira naše srce. Pa smo, možda, mogli prepoznati čak i one note koje smo mi sami svirali, a bile su krive, čega do jučer nismo bili ni svjesni jer nam je sluh postao oštećen u kakofoniji svakodnevnih kolotečina.
U 2021. godini nismo mogli ništa planirati
U 2021. godini nismo mogli gotovo ništa planirati u svezi budućnosti, ali nam je to moglo pomoći da razmišljamo o vrijednoj istini kako ‘stvari’ zapravo i nisu (baš) pod našom kontrolom. Tako, mogli smo, s druge strane, razmišljati o našoj duši pred Bogom danas, pred Bogom sutra…
Također, u 2021. godini nas je obilježio virus koji nam je, poput niza drugih tegoba, ugrozio fizičko zdravlje. Ali, u isto vrijeme smo mogli razmišljati i o virusu straha, gorčine, mržnje, samosažaljenja, depresije…, koji nam ugrožava unutarnje zdravlje i ima dublji, dalekosežniji učinak. (…)
Da, jasno, većina želi što prije zaboraviti 2021. godinu, ali je ta godina, mislim, svakako Božji znak odozgor. Znak nama kao narodu, kao pojedincima… Među ostalim, i znak da razmislimo kako to ‘hodamo, ovako maleni, pod zvijezdama’. I je li to uopće hod ili puzanje.
2021. godina nas je potresla, no očekujem još težu i nezgodniju 2022. godinu
Dakle, 2021. godina nas je prilično potresla, ‘izbacila iz cipela’, što i nije (uvijek) posve loše. Jer hod u istim cipelama, ‘veslanje po istoj ruti’, često vodi, polako ali sigurno, prema nekoj provaliji ili vodopadu.
Na koncu, na vrijeme da kažem, očekujem još težu i nezgodniju 2022. godinu, s okolnostima koje se neće sručiti samo na nas, nego i (na)daleko šire.
Ali, isto tako očekujem da će veliko mnoštvo pojedinaca među nama biti ozbiljno p(r)otreseno na način da ćemo zakukati možda i po prvi put kako treba pred Bogom, tražeći od njega oprost jer nismo (uopće) marili za njega ili smo ga shvaćali samo kao onoga koji je ‘zadužen’ da pomogne: mome zdravlju, mojoj djeci, mome poslu, mojem planu, mome, mome, mome…
Kao posljedicu tog vapaja, usred još nezgodnijih okolnosti, očekujem da će se mnogima dogoditi taj mir u duši, taj velebni Božji mir. Mir koji nadilazi svaki strah, svaki oblik virusa i potresa.
U tom smislu, dragi moji prijatelji, bili vjernici ili ne, želim da vam 2022. godina bude možda i najbolja, a ne najgora godina u životu.
Jer, nekako, mislim da neće biti previše prostora za nešto između.
Autor: Dražen Radman
