SVETOST: Na kakvu nas svetost poziva Pismo?

Postoji jedna malena riječ velikog značenja, a u Bibliji se spominje 900 puta. Prvi puta se pojavljuje u Knjizi Postanka gdje čitamo kako je Bog stvorio nebo i zemlju. Posljednji put pojavljuje se u zadnjem poglavlju Biblije, gdje čitamo o novom nebu i novoj zemlji koje će Bog stvoriti. Također, čitava jedna biblijska knjiga, Knjiga Levitskog zakonika, posvećena je temi koju ta riječ opisuje.

Pa ipak, ta riječ je tako često zanemarena u današnje vrijeme. Iako opisuje Božju jedinstvenost i poziv Njegove djece ljudi je uglavnom ignoriraju.

Ta kratka, ali veličanstvena riječ je riječ, svet, ona je korijen riječi svetac, posvetiti i posvećenje. Što zapravo znači svet, svetost? Na kakvu nas svetost poziva Pismo? Kako trebamo prakticirati svetost? Zašto je crkvi današnjice toliko potrebna svetost?

Podijelimo ovu temu na pet dijelova: 1) Što je to svetost – razbijanje zabluda, 2) svetost u Pismu – odvojeni, 3) svetost u teologiji – posvećenje, 4) svetost kroz povijest – crkveno shvaćanje i 5) svetost u praksi danas – najveća potreba današnjice, kako crkve tako i pojedinca.

1. Što je to svetost – razbijanje zabluda

Riječi svet i svetost su predmetom popriličnih zabluda. Nekima se riječ svet čini zastarjelom i imaju predodžbu «zaostalosti i zastarjelosti». Drugima pak, svetost «zaudara» na moralistički legalizam, drugim riječima svetost podrazumijeva poduži popis zabrana. Taj popis varira od osobe do osobe, od skupine do skupine, ali gdjegod se nalazi svetost postojat će i takav popis. Za neke treće, svetost je povezana s odbojnim stavom «najsvetiji sam od svih». Njima je tako svetost prijezira vrijedno sredstvo kojime se želi nametnuti bahata superiornost. Na kraju, za neke svetost znači nedostižno savršenstvo. Svetost vide kao obeshrabrujući nauk koji se bavi samo grijehom i zahtijeva radikalno savršenstvo.

Iako se u nekim vidovima ovih shvaćanja nalaze djelići isitne sve ove ideje u potpunosti promašuju koncept istinske svetosti. Prema izvornom značenju upotrebe ove riječi, svetost u svim svojim oblicima (dakle, kada se primjeni na bilo koju osobu, mjesto, priliku ili stvar) podrazumijeva značenje odvojenosti, odvajanje od svakodnevne, svjetovne upotrebe u svrhu posvećenja Bogu.

Svetost znači biti odvojen. Međutim, što znači biti odvojen? Znači dvije stvari, negativan vid te odvojenosti je poziv na odvajanje od grijeha. Pozitivan vid odvojenosti je poziv na posvećenje Bogu. Ova dva koncepta –odvajanje od grijeha i posvećenost (ili odvojenost za Boga) Bogu sačinjavaju svetost. Kada se ove dvije stvari spoje tada je svetost sveobuhvatan koncept. Štoviše, svetost pokriva sva područja života. Pavao piše kako baš sve treba biti posvećeno: «Doista, svako je Božje stvorenje dobro i ne valja odbaciti ništa što se uzima sa zahvalnošću jer se posvećuje riječju Božjom i molitvom.» (1 Timoteju 4,4-5).

Poziv na svetost je apsolutan i ekskluzivan poziv. Bog nas ne poziva da mu dademo dijelić naših srca. Poziv na svetost je poziv da Mu predamo čitavo srce: «Daj mi, sine moj, srce svoje» Izreke 23,26.

Poziv na svetost je sveobuhvatan. Što znači, čitav naš život – duša i tijelo za vijeke vjekova. To podrazumijeva svako područje naših života, kad smo nasamo s Bogom, kada smo kod kuće, kada smo u natjecateljskom okruženju radnog mjesta, kada vrijemeprovodimo u druženju s prijateljima i na nedjeljnom bogoslužju. Poziv na svetost je poziv koji vrijedi sedam dana u tjednu, 365 dana u godini. Taj poziv je radikalno sveobuhvatan i kao takvom mjesto mu je u samom središtu vjere i prakse.

Čisto je, dakle, koliko su krive zablude kako je svetost «zaostalost, legalizam i superiornost». U Pismu ne nalazimo niti na jednom mjestu da je svetost farizejski koncept izražen beskrajnim popisima onog što moramo i onoga što ne smijemo, u sprezi sa samopravednim stavom. Štoviše, svetost je cijelo životna predanost, odvojenosti za službu gospodstvu Isusa Krista. Svetost nije popis, već način života. Svetost znači živjeti i stremiti ka Bogu. Svetost je religija kakvoj nema premca. To je odnos s Bogom – savezni odnos, da bude jasno – koji se očituje po milosti u vjeri i praksi u svakom području naših života.

Ovo će postati kristalno jasno kada proučimo svetopisamski koncept svetosti.

2. Svetost u Pismu – odvojenost

U Starome zavjetu svetost se spominje uglavnom u odnosu na Boga. ”jer svet je Jahve, Bog naš”, Psalam 9,99. Božja narav je svetost, sam temelj Njegova bića. Trostruko je svet, neizmjerno je svet naš Gospod (Izaija 6,3). Bog jest svetost. Svetost je Božja kruna. Ona je «sjaj Njegovog savršenstva», kako su puritanci znali reći. Svetost je osnova svega ostaloga što Biblija kaže o Bogu.

Starozavjetni koncept božanske svetosti donosi tri važne isitne o Bogu. Prvo, označava odvojenost ili drugost Boga od Njegova stvorenja. Najčešća riječ na hebrejskom za svet, kadoš čije je temeljno značenju biti odvojen ili izdvojen. Bog je iznad sveg Svojeg stvorenja. Ništa nije kao On. ”S kime ćete prispodobit` Boga? I s kakvim ga likom usporediti?” Izaija 40,18. ”Jahve pravi Bog i da nema drugoga uz njega.” (Ponovljeni zakon 4,35.39, 1 Kraljevima 8,60, Izaija 45,5.6,14,18,21,22; 46,9, Joel 2,27).

Drugo, označava Božju potpunu odvojenost od svega što je nečisto i zlo. Bog je moralno savršenstvo. Njegova svetost je potpunapravednost i čistoća (Izaija 5,16). Njegove oči su prečiste da bi zloću gledale (Habakuk 1,13).

Treće, budući da je Bog po Svojoj prirodi odvojen od svakog grijeha, znači da Mu grješnici ne mogu prići osim po svetoj žrtvi (Levitski zakonik 17,11, Hebrejima 9,22). Jedino kroz krvnu žrtvu,oživotvorujuću žrtvu, Bog može prebivati među grješnicima (jer je plaća za grijeh smrt, Rimljanima 6,23), a zahvaljujući Kristu ta Žrtva je imala doći. U Mesiji i kroz Njega jedinstveni i savršeni Bog Izraelov može živjeti među Svojim izabranim narodom, «jer ja sam Bog, a ne čovjek: Svetac posred tebe» Hošea 11,9. Ova, naizgled, kontradikcija može se objasniti jedino po Isus Kristu, žrtvi koju je Bog odredio, jer kada pogleda na Svoj narod, Sveti i savršeni Bog vidi savršenog Krista. (Usp. Heidelberški katekizam, pitanje 60).

Iz ovog trostrukog koncepta Boga kao Svetog proizlazi kako sve što je povezano s Bogom (božanski fenomen) također mora biti sveto. Stoga, Bog je ustanovio «sveti šabat» (Izlazak 16,23), Njegovo prebivalište su «sveta nebesa»  (Psalam 20,6), On sjedi na «svetome prijestolju» (Psalam 47,8), Sion je Njegova «sveta gora» (Psalam 2,6) i Njegovo ime je sveto (Izlazak 20,7). Stoga je i Njegova Crkva pozvana biti «svetim skupom» (Izlazak 12,16), a Njegov narod saveza pozvan je biti «svetim narodom», «Ta ti si narod posvećen Jahvi, Bogu svome; tebe je Jahve, Bog tvoj, izabrao da među svim narodima koji su na zemlji budeš njegov predragi vlastiti narod.” (Ponovljeni zakon 7,6).

Izrael, Božji narod saveza pozvan je na svetost tako što će se odvojiti od grijeha (Pnz 7,6) na sveto posvećenje Bogu (Lev 11,44), sveto štovanje Boga (usp. Levitiski zakonik) i na unutarnju svetost ili očišćenje (Lev 16,30, Ps 24,3-4).

Novi zavjet

Novi zavjet podcrtava i naglašava sva starozavjetna učenja o svetosti. Također naglašava teme Svetoga Trojstva i svetaca. Svetost se često pripisuje osobama Trojstva. Bog ljubavi je Svet Otac (Ivan 17,11), Isus Krist je Svetac Božji (Marko 1,24, Ivan 6,69) i Duha Svetogase naziva svetim 91 puta!

Po pitanju svetaca, Novi zavjet naglašava tri stvari. Prvo, naglašava etičku dimenziju svetosti. Naglasak je na unutarnjoj svetosti, a ne na ritualnoj. Osnova tomu je primjer samog Isusa koji je kao Sin Čovječji živio životom potpune svetosti: «On koji grijeha ne učini nit mu usta prijevaru izustiše» (1 Petr 2,22). On je «svet, nedužan, neokaljan, odijeljen od grješnika» (Heb 10,10).

Drugo, Novi zavjet naglašava da svetost treba biti norma među vjernima. Svetost pripada svim istinskim sljedbenicima Krista. Skupni izraz za vjerne jest sveti (hagioi) koji se uglavnom prevodi kao «sveci». Sveci, dakle, nije izraz koji označava osobe koje su preuzvišene u svetosti, već na tipičnu vjernu osobu koja je sveta u Kristu (1 Kor 1,30). Svetost je unutarnja stvarnost svake osobe ujedinjene s Kristom. Premda Božje dijete često osjeća koliko je ne-svet i nikada se ne bi nazvao «svecem», Bog na sve Svoje izabrane gleda kao na svete kroz savršenu, aktivnu i pasivnu, poslušnost Njegovu ljubljenom Sinu. Poradi Krista oni su sveti pred Bogom i zbog Duha koji živi u njima.

Treće, Novi zavjet dočarava svetost koja transformira čitavu osobu: «A sam Bog mira neka vas posvema posveti i cijelo vaše biće – duh vaš i duša i tijelo – neka se besprijekornim, savršenim sačuva za «Dolazak Gospodina našega Isusa Krista.» (1 Solunjanima 5,23). Iako ovu «cjelokupnu svetost» vjernici ne mogu postići za zemaljskoga života ona ipak ostaje njihov cilj i molitva. Oni uživaju težiti ka toj svetosti i  težiti da «dovršimo posvećenje u strahu Božjemu». (2 Kor 7,1).

3.  Svetost u teologiji – posvećenje

S informacijama koje nam daje Pismo možemo dati široku definiciju teologije svetosti. Nauk koji proizlazi iz toga je posvećenje. Sažetosti radi, narav posvećenja ćemo staviti pod dvije pod-točke.

Status kojeg su nam pribavile Kristove zasluge

Novi zavjet nas uči kako je svaki vjernik posvećen Kristovom žrtvom: «Posvećeni smo» (Heb 10,10). Krist je naše posvećenje (1 Kor 1,30) i crkva je posvećena (Ef 5,25-26). Premda vjernikov karakter i nije dosegao savršenu svetost, status kojeg svaki vjernik ima pred Bogom jest svetost u Kristu (1 Kor 1,2 usp. 1 Pet 1,1-2, Heb 2,11; 9,13.14; 10,14,29: 13,12).

Proces kojem težimo po Kristovoj zasluzi

Unatoč statusu svetosti kojeg je zadobio, istinski kršćanin još uvijek nije dostigao stanje potpune posvećenosti. Vjernik mora težiti ka svetosti i posvećenju (Heb 12,14). Nakon obnove slijedi rast u svetosti (Ef 1,4, Fil 3,21). U Solunjanima poslanici čitamo Pavlovu molitvu u kojoj moli da Solunjani budu posve posvećeni.Taj tekst nam govori kako je to nešto što se s njima tek ima dogoditi (1 Sol 5,23).

Svaki je istinski vjernik posvećen pred Bogom po Kristu i u isto vrijeme teži ka posvećenju u Kristovoj snazi. Stanje svetosti je darovano, ali vaš položaj u svetosti je nešto na čemu treba raditi. Po Kristu vjernik je postao svetim pred Bogom, i po Kristu je pozvan održavati to stanje svetosti u svakodnevnom životu. Pozvani smo u praktičnom životu biti ono što već jesmo po principu milosti.

Čemu to točno moramo težiti? Težiti moramo ka tri stvari.

Suobličujte se karakteru Boga Oca. Bog nam kaže: «Budite sveti jer sam i ja svet». Težite odražavati vašeg Oca nebeskog u pravednosti, svetosti i integritetu. U Duhu težite misliti Božje misli (putem Njegove Riječi) i živite i djelujte onako kako to Bog od vas traži.

Suobličujte se Kristu. Naravno, ne možete biti sveti vlastitim naporima. Sva naša pravednost su okaljane haljine (Izaija 64,6). Nemojte težiti suobličavati se Kristu kao da je to uvjet vašega spasenja, već kao plod spasenja primljenog po vjeri. Okrenite se ka Kristu u traženju svetosti. Kako je i Calvin rekao, postavite Krista pred sebe kao ogledalo posvećenja i težite ka milosti da se možete oblikovati na Njegovi sliku. U svakoj prilici se zapitajte: «Što bi Krist mislio, rekao učinio?» i imajte povjerenja u Njega za svetost, sigurno vas neće razočarati (Jakovljeva 1,2-7).

Suobličujte se umu Duha Svetoga. Duh Sveti je poslan kako bi vaš um suobličio Njegovu umu (1 Kor 2). On je poslan kako bi grješnike učinio svetima. Oslonite se na Njega i prepustite Mu se. Kako Duh Sveti proizvodi svetost u vjerniku? Prvo, ističe nam potrebu za svetošću tako što nas osvjedočuje o grijehu, pravednosti i osudi (Ivan 16,8).  Drugo, On u nas usađuje želju za svetošću. Njegovo uvjeravanje nikada ne vodi u očaj, već uvijek ka posvećenju u Kristu. Treće, On nam daje snagu kako bismo mogli živjeti svetim životom. Živite po Duhu i tada nećete željeti udovoljavati željama svoje grješne naravi (Gal 5,16). Živjeti po Duhu – to je ključ. To znači živjeti u poslušnosti i ovisnosti o Duhu. Četvrto, poniznim udisanjem Pisma i izdisanjem molitve, Duh nam daje shvaćanje da je svetost od esencijalne važnosti, kako biti dostojan Boga i Njegova kraljevstva (1 Sol 2,12, Ef 4,1, Kol 1,10, Fil 1,27), kako biti pripravni za službu (1 Kor 9,24-25, Fil 3,13) i kako težiti ka osobnom posvećenju čitavog života (kao i apostol Pavao koji piše kao voljan doulos, tj. sluga, rob, ukratko, kao čovjek koji je zaljubljen u svojeg Boga).

U Kristu uvijek ima mjesta za neprekidni rast jer je Njegova punina beskonačna. Isus je zdenac spasenja koji nema dna. Nikada se neće dogoditi da u Njemu tražite previše svetosti, Krist jest svetost, svetost bez premca. On je svetost, On je živio svetost, On ju je zaslužio i poslao nam je Svojeg Duha da tu svetost primjeni na nas. «…sve i u svima – Krist.» (Kološanima 3,11). Na koncu, nije li upravo to svetost? On mora rasti, a ja se umanjivati, upravo to je sama jezgra posvećenja. Kako li je to prekrasan blagoslov, kročiti ovim svijetom, a biti preplavljeni težnjom ka posvećenju s ovom istinom u srcu, «Ja sam ništa. Krist je sve»

Tada će naša molitva biti: «Milostivi Bože, suobliči nas prema Svojoj naravi, a na sliku Kristovu prema umu Duha Svetoga. Pomozi nam da uvidimo potrebu za svetošću, da želimo svetost da težimo ka svetosti.

4. Svetost kroz povijest – crkveno shvaćanje

Ova bogata tema, svetost, urodila je raznolikim naglašavanjima te teme kroz povijest. Za apostolsku crkvu temelj svetosti je bila suobličavanje Kristu. Kristolika čistoća je bio cilj kojeg su naglašavali. U patrističkom razdoblju crkve (tj. razdoblju ranih crkvenih otaca) svetost je uglavnom značila povlačenje iz sekularnog, zaraženog društva.

Srednji vijeka je donio razvoj triju glavnih shvaćanja svetosti u Rimokatoličkoj i Pravoslavnoj crkvi:

1. Asketsko shvaćanje. U ovoj tradiciji svetosti se težilo ostavljanjem svake svjetovne aktivnosti (npr. ostavljanjem svjetovnog zanimanja, braka, svjetovnih dobara) i sudjelovanjem u molitvenim bdijenjima, postu i umrtvljavanju tijela. (Srednjevjekovni asketizam bio je korak dalje od shvaćanja crkve patrističkog razdoblja.)Samo oni koji su dostigli «visoki stupanj» svetosti su se smatrali svecima. Biti svecem nije se smatralo normom za svakog kršćanina, već je to bila odlika isposnika, a iz toga je proizašao dvostruki standard, «svecima» su mogli biti samo «religiozne» osobe tj. svećenici, redovnici i redovnice, a «niža postignuća» svetosti, koja su se mogla dostići ostajanjme u svijetu, su se tolerirala kod «običnih, svjetovnih» kršćana, «laika».

Mnogo je problema oko asketskog shvaćanja svetosti. Isposnici zaborave kako kršćani moraju ostati u svijetu, ali ne biti dijelom svijeta. Zatim, zanemaruju glavni problem svijeta, a to je svjetovnost njihovih vlastitih srca koja donose sa sobom u samostan. I konačno, neobični oblici odricanja koji ne služe nikakvoj svrsi već promiču stav spasenja djelima umjesto po milosti.

2. Mistično shvaćanje. Prema srednjevjekovnom misticizmu svetost se nije postizala povlačenjem iz svijeta koliko uzdizanjem iznad njega. Na svetost se gledalo kao na ljestve s različitim stupnjevima apsorbiranosti u Boga kao što su čišćenje, prosvjetljenje i kontemplacija.

Opasnost ovog shvaćanje je dvostruka. Misticizam je sklon izgubiti Pismo kao standard svom vjerovanju i praksi, i često zaboravlja kako su kršćani pozvani biti sol svijetu i svijetlo na gori.

3. Sakramentalno shvaćanje. Ovaj oblik svetosti je bio dostupan svima jer se posvećenje automatski dodijeljeno svima kada svećenik podigne hostiju na misi. Bez obzira kakvim životom su živjeli, svatko tko bi bio nazočan tom događaju, premarimokatoličkom shvaćanju, primio bi «stvarnopripajanje svetosti», bez muka i truda, koje su podrazumijevali asketsko i mistično shvaćanje. Opasnost ovog shvaćanje je očita, sakrament često zamjenjuje potrebu za osobnim i subjektivnim djelovanjem Duha Svetoga u srcu grješnika.

Klasični protestantizam 16. stoljeća se uvelike odmaknuo od asketskog, mističnog i sakramentalnog shvaćanja svetosti ka biblijskom stajalištu

Primjerice, Luther je uspješno srušio dvostruki standard svetosti za «religiozne» i «svjetovne» ljude, tj. klera od laika. Svi vjernici su jednako pozvani na svetost od tada i Lutherovo naglašavanje «svećenstva svih vjernih». Svetost mora postati norma koja izvire iznutra i očituje se u svemu što činimo u izvanjskom svijetu.  Životi vjernika moraju biti transformirani u pobožno življenje po Riječi i Duhu.

Naglašavajući Lutherovo shvaćanje, Calvin je naglašavao svetost kao život u zahvalnosti koja se očitovala u samodisciplini i poslušnosti moralnom zakonu kao središnjici biblijske etike (Calvinovo stajalište se očituje i u našemu Heidelberškom katekizmu koji se bavi detaljnim razmatranjem zakona pod nazivom «zahvalnost»).

Ovo kalvinovsko gledište se nastavilo u 17. stoljeću kod škotskih prezbiterijanaca, engleskih puritanaca, nizozemskih teologa Druge reformacije (Nadere Reformatie) i njemačkih pijetista (iako je veliki dio njih kasnije otišao u ne-biblijske oblike misticizma). Sve ove grupe su kao znak svetosti naglašavale božansku volju, koja se očitovala kao «vodstvo Duha», i snagu da se ta volja ispuni u Kristovoj snazi. Ukratko, njihovo shvaćanje svetosti možemo opisati kao spajanje disciplinarnih i eksperimentalnih elemenata, koji proizlaze iz ovisnosti o Riječi Božjoj i Duhu.

S vremena na vrijeme pojavljivala bi se perfekcionistička shvaćanja svetosti (npr. Welsey), koja su uglavnom naglašavala «potpuno posvećenje» po vjeri, potpunim iskorjenjivanjem grijeha i darom savršene ljubavi. Apostol Ivan proturječi takvom perfekcionističkom shvaćanju kada piše u 1 Ivanovoj 1,8: «Ako reknemo, da grijeha nema, sami sebe varamo, i istine nema u nama.»

Dokle god je vjernik u «ovome tijelu» uvijek iznova će se suočavati s kušnjama i ponekad i pasti, a što postaje osjetljiviji na grijeh to je bliži Bogu. Međutim, uvijek će biti spreman pokajati se i tražiti oprost po milosti, želeći se uvijek sve više suobličavati Kristovom liku po Duhu Svetome. Iako prezire pomanjkanje svetosti u sebi i dalje čezne živjeti svetim životom.

5. Svetost u praksi danas – najveća potreba današnjice, kako crkve tako i pojedinca 

Potreba za svetošću i poticajina svetost

Ovih je najmanje deset upućenih Božjem narodu:

1) Bog vas je pozvao na svetost. «Bog nas, doista, nije pozvao na nečistoću, nego na svetost» (1 Sol. 4,7). Na štogod nas Bog pozove to je potrebno. Sam taj poziv na svetost bi nas trebao potaknuti da težimo ka i prakticiramo svetost.

2) U svetosti se očituje vaše opravdanje i odabranost. Posvećenje izniče iz opravdanja (1 Kor 6,11). Posvećenje i opravdanje se razlikuju, ali su neodvojivi jedno od drugog. U Kristu i po Njemu opravdanje Božjem djetetu daje pravo na nebo i hrabrost da uđe; posvećenje mu daje kondiciju za nebo priprema ga kako bi u nebu mogao uživati.

To što nas je Bog odabrao također je neodvojivo od svetosti: «Mi pak moramo uvijek zahvaljivati Bogu za vas, braćo od Gospodina ljubljena, što vas je od početka odabrao za spasenje, posvećenjem u Duhu i vjerom u istinu.» (2 Sol 2,13). S Božjeg stajališta, prvi korak je odabranost jer ono je uzrok našega spasenja, kao što je posvećenje dokaz našega spasenja. S našeg stajališta, odabranost dolazi zadnja, jer posvećenje je žig kojim je označeno Kristovo stado izabranih. Zbog toga je nauk o izabranju utješan za crkvu, jer je siguran zaklon koji objašnjava kako milost Božja djeluje. Nije niti čudno da su preteče naše reformirane vjere nauk o izabranju nazivali utjehom crkve!

I sam Calvin je bio uporan u tvrdnji kako nauk o izabranju nije obeshrabrujući jer vjernik u njemu nalazi utjehu, a nevjernik nije pozvan razmatrati ga, nevjernik je pozvan na pokajanje. Oni koje nauk o izabranju obeshrabruje, naučavali su reformatori, su pali u sotonsku zloupotrebu ovog dragocjenog, ohrabrujućega nauka.

3) Bez svetosti, sve je okaljano: «Sve je čisto čistima; okaljanima pak i nevjernima ništa čisto, nego su im okaljani i razum i savjest.» (Titu 1,15). Po Kristu Bog posvećuje Svoju djecu i njihove molitve i zahvaljivanja čini prihvatljivima. Kao što je i Thomas Watson zapisao: «Sveto srce je oltar kojeg posvećuje prinos koji, ako i nije zadovoljavajući biti će prihvaćen»

4) Svetost poboljšava vaše duhovno zdravlje. Kako je i John Flavel uzviknuo: «Ono što je zdravlje srcu to je svetost duši.» Bog nam to duhovno zdravlje svetosti daruje disciplinom. Discipliniranjem Bog ispravlja Svoju djecu (Heb 12,11), što rezultira pravom svetošću bez kojega nitko ne može vidjeti Gospodina (stih 14). Po opravdanju, koje nam je Krist pribavio, darovano nam je da smo pred Bogom čisti i bez ljage, a po Njegovom posvećenju darovana nam je čista savjest. Obje kategorije su važne za naše duhovno zdravlje.

5) Svetost potiče sigurnost. «Po njihovim ćete ih plodovima prepoznati.» (Matej 7,16). Svi reformirani teolozi se slažu da se do većine oblika i stupnjeva sigurnosti koje vjernici doživljavaju, naročito svakodnevnu sigurnost, dolazi postupno na putu posvećenja, pažljivim njegovanjem Božje Riječi, sredstava milosti i poslušnošću (Pročitajte Westminstersko vjeroispovijedanje, 18. poglavlje i Kanone iz Dortha, 5. poglavlje. Naši duhovni preci iznimno su cijenili i držali do isprepletenosti svetosti i sigurnosti spasenja).

Najbrži način na koji ćemo izgubiti osjećaj sigurnosti spasenja jest da prestanemo svakodnevno nastojati biti svetima. Vjernici koji žive neuredno (tj. grijeh tretiraju olako ili zapostavljaju dnevnu pobožnost i proučavanje Riječi), ili ne nastoje aktivno raditi na svojoj svetosti (ne rade na vlastitom posvećenju, već smatraju kako se ništa ne može učinit po pitanju posvećenja, kao da je posvećenje nešto izvan nas samih, osim u rijetkim prilikama kada se nešto posebno «dogodi» iznutra), takvi vjernici su na putu u svakodnevnu duhovnu tamu, mrtvilo i besplodnost.

Pobožni zemljoradnik koji ore, sije sjeme, gnoji i gaji svoju njivu je više nego svjestan kako urod te njive u konačnici ovisi o silama koje su izvan njega, izvan njegove moći. Svjestan je kako ne može natjerati sjeme da proklija, kišu da pada ili sunce da sja. Pa ipak, on vrijedno obavlja sve svoje zadatke pouzdajući se u Boga za blagoslov i zna, ako ne bude gnojio zemlju i brinuo se za sjeme koje je posijao, njegov će urod u najboljem slučaju biti vrlo oskudan.

Isto tako vjernik koji vrijedno ne radi na svojoj svetosti neće imati mnogo sigurnosti, niti će poslušati Petrov poziv da traži sigurnost. (2 Petrova 1,10).

6) Svetost je neophodna u učinkovitoj službi Bogu. Pavao spaja posvećenje i korisnost: «Očisti li se dakle tko od toga, bit će posuda časna, posvećena, korisna Gospodaru, za svako dobro djelo prikladna.» (2 Tim 2,21).

7) Svetost nas čini sličnima Bogu. Kao što je Watson napisao: «Moramo težiti biti poput Boga u svetosti. U čistom ogledalu možemo vidjeti odraz lica, a u svetom srcu možemo vidjeti dijelić Boga.»

8) Bog kojeg ljubite voli svetost. Zato je Njegova disciplina tako stroga! William Gurnal to najbolje izražava, pa piše: «Bog nas ne bi toliko ribao da nije prljavštine koja je tako duboko utisnuta u našu narav. Bog jako voli čistoću i radije bi da haljine Njegove djece imaju rupu nego mrlju.»

9) Svetost čuva vaš integritet. Čuva vas od licemjerja koje sa sobom donosi«nedjeljni kršćanin». Svetost daje život, svrhu, značenje i smjer u svakodnevnom životu.

10) Svetost nas priprema za nebo. «Nastojte oko mira sa svima! I oko posvećenja bez kojega nitko neće vidjeti Gospodina!» John Owen piše:

«Niti jedna ljudska maštarija nije lakomislenija i opasnija od ove – da će neočišćenoj osobi, neposvećenoj, osobi koja za života nije bila sveta, biti dozvoljen pristup u blaženstvo u kojem će uživati u Bogu. Niti je takva osoba sposobna uživati u Bogu, niti će takvima Bog biti nagrada. Svetost će biti dovedena do savršenstva u nebu, ali početak svetosti je bez sumnje vezana za ovaj svijet. Bog u nebo ne vodi one koje nije posvetio na zemlji. Živa Glava neće primiti mrtve udove.»

Zadobivanje svetosti

Kako ćemo zadobi svetost? Evo deset natuknica koje će vam biti od pomoći:

1) Poznajte i uživajte u Pismu. Ono je glavni Božji  put ka svetosti, Duh blagoslivlja Svoju Riječ. Isus je molio: «Posveti ih u istini: tvoja je riječ istina.» (Ivan 17,7). Učite napamet Pismo, pretražujte ga i tražite milost da mognete živjeti po njemu. Neka vam Pismo bude kompas i vodič u olujama i valovima života.Dozvolite neka vas pouči kako živjeti svetim životom u nesvetom svijetu i srcem koje je sklono podleći kušnjama i okrenuti se od svetosti.

2)Težite ka neprestanoj vjeri u Krista. Utječite se Kristu često. Tražite dotaknuti Njegove haljine kako bi bili očišćeni od svake nečistoće. Vjera u Krista je snažan poticaj za svetost, jer vjera i ljubav prema grijehu ne idu zajedno. Međutim, pazite da svoju svetost ne tražite u svojim iskustvima Krista već u samom Kristu. William Gurnall je to lijepo sročio:

«Kada se pouzdaješ u Krista koji je u tebi umjesto u Krista koji je izvan tebe, tada stavljaš Krista u sukob s Kristom. Mlada žena koja čuva sliku svojeg supruga čini dobro, ali bilo bi nadasve smiješno ako bi sliku voljela više od supruga, a još gore bi bilo da dolazi pred sliku sa svojim potrebama umjesto njemu. Tako i ti činiš kada ti je draži Kristov lik kojeg nosiš u svojoj duši, negoli Onaj koji je tu sliku tamo i stavio.»

3) Želite li rasti u svetosti uvijek se pitajte: «Što bi Krist učinio?» Tražite milost kako biste mogli činiti kao i Pavao: «Nasljedovatelji moji budite, kao što sam i ja Kristov.» (1 Kor 11,1).

4) «Dišite po Duhu», napisao je Thomas Watson. «Duh utiskuje lik (Njegove) svetosti u srce, poput pečata koji utiskuje svoj lik u vosak. Duh Božji u čovjeku prožima čovjeka svetošću, a njegovo srce postaje karta neba.»

5) Imajte mentore za svetost (1 Kor 11,1). Razgovarajte i družite se sa vjernicima čijim se pobožnim životima divite. «Druži se s mudrima, i postat ćeš mudar…» (Izreke 13,20). Druženje s takvima će rezultirati asimilacijom njihovih navika.

6) Molite za svetost. Nitko ne može iz nečistoga proizvesti čisto osim Boga (Job14,4). Stoga, molite s Davidom: «Čisto srce stvori mi, Bože» (Psalam 51,12).

7) Smatrajte se mrtvima grijehu i živima Bogu u Kristu (Rim 6,11). Težite, kao i Bog, mrziti grijeh. Znajte da Bogudugujemo poslušnost, ne samo kao Sucu, već kao Ocu koji nas ljubi. Kada se nađete u kušnjama skupa s Josipom recite: «Pa kako bih ja mogao učiniti tako veliku opačinu i sagriješiti protiv Boga!» (Postanak 39,9). Vjerujte Kristu i u Njegovu moć da vas sačuva. Živite u jedinstvu s Njime. Njegova pravednost je veća od vaše nepravednosti. Njegova spasiteljska narav je veća od vaše grješne naravi. Ne očajavajte, u Njemu ste i vi snažni, živi i pobjedonosni. Sotona će možda dobiti manje okršaje, ali vi ste dobili rat, pobjeda je vaša. U Kristu vlada realan optimizam, a ne negativan pesimizam (Rim 6,11)!

8) Njegujte i ustrajte u osobnoj disciplini. Ako možda «ponekad slabosti radi padneš u grijeh, ne smiješ gubiti nadu u Božju milost, ali ne smiješ niti ustrajati u grijehu» (obrazac krštenja). Radije odlučite skupa sa Jonathanom Edwardsom: «Odlučan da se nikada neću predati niti popustiti u svojoj borbi sa svojom iskvarenošću, ma kako možda neuspješan u toj borbi bio.»

Borba protiv grijeha i neuspjeh u toj borbi se možda čine kontradiktornima, ali nisu. Vjernik zna da će često doživjeti neuspjeh, ali ipak teži biti ustrajan usprkos neuspjesima. Vjernik ne odustaje zbog neuspjeha, neuspjeh ga nuka na pokajanje te da nastavi ići dalje u snazi Duha. «jer padne li pravednik i sedam puta, on ustaje, a opaki propadaju u nesreći.» (Izreke 24,16).

9) Razvijte biblijsku formulu svetog ponašanja. Evo jednog primjera na temelju 1 Korinćanima: Proslavlja li to što radim Boga? (10,31) Je li ovo u skladu s gospodstvom Isusa Krista? (7,23) Je li ovo u skladu s biblijskim primjerima (11,1) Je li ovo što činim zakonito i korisno za mene – fizički, duhovno, mentalno? (6,9-12) Pomaže li ovo drugima i je li im da dobrobit i ne povrijeđuje nikoga nepotrebno? (10,33: 8,13) Dovodi li me ovo u bilo kakvo robovanje? (6,12)

10) Živite u sadašnjosti u potpunoj predanosti. Nemojte upasti u zamku sindroma «ma samo ću još jedanput». Ostavljati svetost za sutra znači biti nečist sada. Ostavljati vjeru za sutra znači nevjeru sada. Neka vam cilj bude ne griješiti uopće (1 Iv 2,1), tražite božansku snagu kako bi svaku svoju misao zarobili u Kristu (2 Kor 10,5), jer Pismo nas uči da «život naših misli» u konačnici određuje naš karakter. «…jer on je onakav kako u sebi misli» (Izreke 23,7). Jedna stara izreka kaže: «Posij misao, žanji djelovanje. Posij djelovanje žanji naviku. Posij naviku žanji karakter.»

Slijedite Pavlov savjet iz Filipljanima poslanice: «…što je god istinito, što god časno, što god pravedno, što god čisto, što god ljubazno, što god hvalevrijedno; je li što krepost, je li što pohvala – to nek’ vam je na srcu!» (4,8). Svetost započinje u našim umovima, i to sada i odmah, potpunom predanošću koja iznutra rađa izvanjskim djelima. Stoga ljubomorno pazimo što nam ulazi u um. Što čitamo, glazba koju slušamo, razgovori koje vodimo, to sve utječe na naše umove i sve trebamo prosuđivati na temelju teksta iz Filipljanima 4,8.

Prepreke svetosti

Mnogo toga zaprječuje svetost. Četiri najčešće stvari kojih se trebamo čuvati su:

1) Naš stav prema grijehu i životu često je sebičan umjesto Bogo-centričan. Često se više brinemo o posljedicama grijeha ili pobjedom nad grijehom, nego o tome koliko grijeh ožalošćuje Boga. Moramo na grijeh gledati kao protivnost Bogu. Tada ćemo dobiti pozitivne učinke i pobjede koje su rezultat poslušnosti i svetosti.

2) Neuspjeh dolazi kada naši prioriteti nisu svjesno usredotočeni na Boga. Škotski teolog, John Brown je to opisao na slijedeći način: «Svetost se ne sastoji od mističnih nagađanja, snažnih osjećaja ili odricanja koja nisu zapovjeđena. Svetost se sastoji u razmišljanju kako Bog razmišlja, i kada je naša volja u skladu s Božjom.»

3) Napredak će također biti usporen kada krivo tumačimo sintagmu «živjeti po vjeri» (Galaćanima 2,20), smatrajući kako nam nije zapovjeđeno da se trudimo biti svetima. Ponekad čak smatramo ljudske napore u postizanju svetosti grješnima i «tjelesnima». J.C. Ryle nam pojašnjava:

«Je li mudro tako hrabro i izravno i bez osnove, kao što to mnogi čine, da vjernici svetost zadobivaju samo vjerom, a nikako osobnim naporima i trudom? Je li to u skladu s Božjom Riječi? Čisto sumnjam. Vjera u Krista je korijen svake svetosti, i niti jedan, dobro poučeni kršćanin, to neće poreći. Međutim, Pismo nas svakako uči da u slijeđenju puta svetosti istinski kršćanin mora uložiti i vlastiti trud i napore, kao i vjeru.»

4) Svi mi smo uglavnom skloni izbjegavati svakodnevne duhovne bitke. Nitko ne voli bitke. Vjernici su često skloni zatvoriti oči pred neprijateljem, a naročito pred činjenicom vlastite nečistoće, što je Pavao vrlo pronicljivo izrazio u Rimljanima 7,14-25. Također, na svoju štetu zanemarujemo bojnu opremu kršćanina (Efežanima 6,10-20). Za istinskom svetošću se moratragati, uvijek imajući u vidu grijeh koji prebiva u našim srcima i koji iskrivljuje naše shvaćanje.

Radost svetosti

Bog je kršćanima namijenio život ponizne radosti, a ne negativnog trapljenja. Poistovjećivanje svetosti sa strogošću je zapravo tragična karikatura Pisma. Štoviše, Pismo nas uči upravo suprotno. Pravu radost mogu iskusiti jedino oni koji hodaju u svetosti! Isus je rekao: «Budete li čuvali moje zapovijedi, ostat ćete u mojoj ljubavi; kao što sam i ja čuvao zapovijedi Oca svoga te ostajem u ljubavi njegovoj. To sam vam govorio da moja radost bude u vama i da vaša radost bude potpuna.» (Ivan 15,10-11). Oni što su poslušni Bogu i slijede put svetosti, upoznat će radost koja dolazi od Gospodina, najuzvišeniju radost, trajnu radost, radost koja će doći.

Najuzvišenija radost: zajedništvo s Bogom. Nema veće radosti nego biti u zajedništvu s Bogom. «Pokazat ćeš mi stazu u život, puninu radosti pred licem svojim» (Psalam 16,11). Istinska radost je u Gospodinu i u zajedništvu koje nam je omogućeno s Njime. Kada se odvojimo od Boga čineći grijeh moramo se vratiti s pokajničkom molitvom kao i David: «Vrati mi radost svoga spasenja» (Psalam 51,14). Razbojniku na križu Isus je rekao tri ključne riječi koje predstavljaju glavni cilj i sreću svakog dijeteta Božjeg: «Ti…sa Mnom.»

Trajna radost: poslušnost koja vjeruje. Istinska svetost je poslušna Bogu, a poslušnost uvijek ima povjerenja u Boga. Ona vjeruje. «Znamo pak da Bog u svemu na dobro surađuje s onima koji ga ljube» (Rimljanima 8,28) – čak i onda kada to i nije vidljivo. Kao i vrijedni radnici koji izrađuju perzijske sagove, oni nadgledniku prepuštaju sve boje veza koji onda izrađuje uzorak iznad njih. Sveci Božji su oni koji Bogu predaju sve, pa čak i one crne niti, znajući da će Njegov uzorak biti savršen odozgor, iako je s donje strane zapetljani nered. Poznajete li i vi ovakvo duboko, dječje povjerenje vjerujući  Isusovim riječima: «Što ja činim, ti sada ne znaš, ali shvatit ćeš poslije.» (Ivan 13,7)?  To je trajna radost koja nadilazi ljudski razum.

Radost koja će doći: vječna, milostiva nagrada. Radost nagrade koja je imala doći (Heb 12,1-2) je motivirala Isusa da izdrži sve patnje. Vjernici se također mogu radovati ulasku u radost svojega Gospodina, nakon života u kojem su težili ka svetosti u Kristovoj snazi. Po milosti mogu radosno iščekivati svoje vječno oslobođenje: «Valjaš, slugo dobri i vjerni! …Uđi u radost gospodara svoga» (Matej 25,21.23). John Whitlock je napisao: «Ovo je put kršćanina i njegov cilj – njegov put je svetost, njegov cilj sreća.»

Vi ste također pozvani prakticirati svetost. Odazivati li se tom pozivu? Jeste li se uvjerili da je težnja ka svetosti vrijedna odricanja grijeha i prihvaćanja Boga? Poznajete li radost hodanja Božjim putovima? Jeste li iskusili radost Isusova slatkog jarma i lakog bremena? Poznajete li radost ne-pripadanja sebi već pripadanja svojem «vjernom Spasitelju, Isus Kristu» koji čini «da svim srcem dragovoljno i spremno, od sada i u buduće, živim za Njega» (Heidelberški katekizam, 1. pitanje).

Neka bi naša molitva bila: Gospodine, dozvoli mi početi prakticirati svetost već danas, ne kako bih što zaslužio, već iz zahvalnosti, po milosti Duha i po vjeri u Krista Isusa.

Autor: Joel R. Beeke; Priredio: Nenad Adžić; Prijevod: Danijela Vidaković