Umjetnici i pjesnici su nagađali stoljećima o paklu (npr. o Danteov „Pakao“), ali najjasnije otkrivenje o paklu je dano na križu. Apostolsko vjerovanje potvrđuje da je Krist sišao u pakao. Iako se često pretpostavlja da se ovo odnosi na Kristovo putovanje nakon smrti, reformatori su bili shvatanja da se ovo odnosi na ono što je Krist iskusio u satima tame, kada je nosio naše grijehe i postao naša žrtva.
Pakao ima šest dimenzija, a Krist je iskusio svaku od njih na križu.
On je svjesno patio. Isus je iskusio veliku fizičku patnju – bičevanje, prikucavanje čavlima i podrugivanje – sve ovo od strane ljudi. On je osjetio u svom tijelu svu bol mučenja i razapinjanja. Pakao je mjesto „plača i škrguta zuba“ (Evanđelje po Lukai 13,28; Evanđelje po Mateju 13,50 ), a Isus je ušao u sve njegove boli i muke, kada je patio na križu.
Bio je u najcrnjem mraku. „Od šeste ure [popodne] nasta tama po svoj zemlji – do ure devete [3 popodne]“. (Evanđelje po Mateju 27,45). Iznenadna tama nam govori da se nešto posve novo događalo. Do ove točke sve je bilo u fizičkoj patnji. Međutim, Isus je sada ulazio u srce svog pomirujućeg rada kao nositelj naših grijeha, pijući čašu gnjeva Božjega.
Bio je okružen demonskim silama. Pismo nam govori o tim mračnim silama, kada kaže: „Skinu Vrhovništva i Vlasti, javno to pokaza: u pobjedničkoj ih povorci s njime vodi.“ (Kološanima 2,15). Nije nam dana puna slika tog sukoba, ali možemo biti sigurni da su bile prisutne demonske sile na Kalvariji, dodajući svoje poruge i otrov ljudskoj mržnji koja se izlila na Krista.
Nosio je grijeh. Prva Petrova 2,24 kaže: „on koji u tijelu svom grijehe naše ponese na drvo.“ Bog je učinio njega, koji nema grijeha, grijehom za nas. (Druga Korinćanima 5,21). U mraku, Gospod je na Isusa stavio grijehe svih nas (Izaija 53,6). Da bi bio naš nositelj grijeha, Krist je primio na sebe pakao koji su naši grijesi zaslužili. Klass Schilder kaže da je Bog „izravno slao muke pakla na Krista.“ To je najdublja tajna u tami križa.
Bio je pod presudom. Isus je podnio pakao na križu, jer je pakao kazna za grijeh. Sve što je pakao, on je doživio upravo tamo tijekom tih sati tame u kojima je nosio naše grijehe i izdržao našu kaznu. Božji gnjev se izlio na njega, a on je postao žrtva pomirnica za naše grijehe (Rimljanima 3,25, Prva Ivanova 2,2).
On je odvojen od znanja Božje ljubavi prema Bogu. To što je Otac ostavio Krista, značilo je da mu je ljubav koju je kao Sin uživao u odnosu sa Ocem u vječnosti bila van dosega. Također je značilo da se strahote Očeve presude bile izlivene na Spasitelja. Druga Solunjanima 1,9 kaže da „oni koji se ne pokoravaju evanđelju Gospodina našega Isusa… će biti kažnjeni vječnom propašću, daleko od prisutnosti Gospodina i od slave njegova veličanstva.“
To je pakao.
Pakao je svjesna patnja u najcrnjem mraku, okružena demonskim silama. Ona nosi krivnju grijeha i dolazi pod pravednim sudom Božjim. Ali, pakao za grešnika će biti da zna da je Bog ljubav, a da su on ili ona mogli znati da je to ljubav, ali da je sada izvan njihovog dosega.
Kada ljudi govore o paklu, rasprava je često o tome je li ili nije stvaran. Pakao je stvaran kao što je križ. Isus je ušao u sve dimenzije pakla na križu, a on ih je pretrpio tako da nikad ne bismo znali kakav je pakao.
Ako je netko kaže: „Nema pakla“, pitam: „A što onda s križem? Zašto je Krist morao trpjeti? Zašto tama? Zašto napuštanje? Te stvari su se dogodile zato što je tu božanski gnjev, tu je presuda i tu je pakao. Sve ovo se izlilo na Isusa, a on je to uzeo na sebe da nas spasi od toga. No, kako kaže Richard Sibbes: „Što god se dogodilo Kristu… bit će učinjeno svima koji nisu u Njemu.“
To je veoma jednostavna izjava, ali je vjerna Pismu. To je razlog zašto svaka osoba mora doći do Isusa Krista i biti u Njemu, jer mi ne možemo biti spašeni bez Njega.
Autor: Colin Smith
