Jedno od mojih omiljenih sjećanja iz djetinjstva je gledanje filma Zvjezdane staze u kinu 1977. Zajedno sa čitavom nacijom bio sam oduševljen. Ništa takvo nikada nije snimljeno ranije. Svi smo bili uvučeni u novi svijet svemirskih brodova, svjetlosnih sablji, čudnih stvorenja i udaljenih galaksija. No, od svega što je okupiralo pozornost prosječnog gledatelja Zvjezdanih staza, pri vrhu popisa nesumnjivo bila je nevjerojatna tehnologija budućnosti. Kako bi bilo imati robote s osobnošću, lebdjeti iznad tla brzim transportima, igrati šah s virtualnim-holografskim slikama ili zamijeniti izgubljene udove robotskim dijelovima?
Naravno, u naše moderno doba sve se to u velikoj mjeri već ostvaruje. Naime, primijetio sam da kad je moj sin prije nekoliko godina gledao Zvjezdane staze, tehnologija ga uopće nije toliko impresionirala – vjerojatno mu je nešto od toga bilo prilično realno. Ipak su ga hipnotizirali brzi leteći brodovi, svjetlosni borbeni mačevi i zabavne akcijske scene. Živimo u svijetu u kojem tehnologija napreduje takvim zapanjujućim tempom da se jedva imamo vremena zaustaviti i biti zadivljeni. To naročito danas osjećamo u sferi „društvenih medija“, kao što su Facebook, Twitter, MySpace, ili prilikom običnog dopisivanja. (Navodno) smo više povezani jedni s drugima, više u kontaktu jedni s drugima, komuniciramo jedni s drugima češće nego ikada prije.
No, dok razmišljam o budućnosti svog sina, pa čak i o životu u moderno doba, moram postaviti jednostavno pitanje: Kakav učinak tehnologija „društvenih medija“ ima na način na koji vidimo Crkvu? Kakav učinak ima na način na koji shvaćamo život u Kristovom Tijelu? Naravno, velik dio društvenih medija je pozitivan. A Crkva koristi ovu tehnologiju kako bi unaprijedila služenje Kristu. Uz to, ne mogu izostaviti ironiju trenutnog pisanja o učincima tehnoloških oblika komunikacije na svojoj stranici! Ipak, imam nekih nedoumica – a trebali biste i vi. Evo nekoliko karakteristika „Facebook kulture“ koje svakako trebamo uzeti u obzir kao vjernici:
1. Kratko vrijeme pažnje/ograničeni stil učenja. Oni koji imaju sposobnost apsorbiranja informacija po stopi kratke tekstualne poruke ili „tweetanja“, teško je zamisliti da sjede i slušaju propovijed od preko 35 minuta i budu u stanju zadržati svoju pažnju. Znači li to da trebamo skratiti svoje propovijedi ili ih učiniti zabavnijima? Ili to znači da se moramo više potruditi za obuku naših crkava tako da nešto nauče? Nadam se ovo drugo.
2. Podcjenjivanje autoriteta zbog fokusa na jednakost. Jedan od najvažnijih često predvidljivih utjecaja društvenih medija jest učinak na viđenje autoriteta. Internet ima veliku moć sve nas izjednačiti – svatko ima svoj glas. Sada svatko ima platformu za iznijeti svoje mišljenje, podijeliti svoju stranu. Na svakom članku ili novoj vijesti, osoba može napisati svoje mišljenje i komentare. I sigurno je mnogo toga dobro. Ali također može dovesti do „ravnopravnog“ stava prema autoritetu; te da jedno mišljenje ne treba vrednovati ili cijeniti više od drugoga. To predstavlja probleme za biblijsku ekleziologiju koja razumije da crkva i pastori imaju stvarni autoritet u životima svojih ljudi.
3. „Površinske“ interakcije/umjetni odnosi. Profesorica Sherry Turkle nedavno je napisala knjigu Zajedno usamljeni: Zašto očekujemo više od tehnologije, a manje jedni od drugih (2011). Ona primjećuje: „Na socijalno umreženim stranicama kao što je Facebook, mislimo da ćemo se predstaviti u pravom svjetlu, ali obično na svom profilu završimo kao netko drugi – često fantazija onoga tko želimo biti“ (str.153). Drugim riječima, ljudi se mogu osjećati više povezani, ali u stvarnosti mogu biti udaljeniji, barem od onoga tko su zapravo. Za razliku od toga, pravo kršćansko zajedništvo traži da se povežemo onakvi kakvi jesmo, kako bismo se iskreno suočili s našim grijehom i rasli zajedno u Kristu.
4. Nedostatak fizičke prisutnosti. Turkle ponovno primjećuje: „Ljudi spremno priznaju da bi radije ostavili govornu poruku ili poslali e-mail nego razgovarali licem u lice… Nove tehnologije nam omogućuju da smanjimo ljudski kontakt, izazovemo njegovu prirodu i proširimo vidike“ (str.15). Moderna tehnologija može stvoriti gotovo nematerijalno, kvazi-gnostičko postojanje. Ironično je da je jedan od najstarijih neprijatelja kršćanstva upravo gnosticizam, koji smatra da je fizički svijet sam po sebi zlo i da je spasenje u velikoj mjeri oslobađanje od fizičkog tijela. Za razliku od toga, biblijsko kršćanstvo je oduvijek imalo snažan i pozitivan pogled na fizičku stvarnost. Prisutnost licem u lice je važno. Doista, jednoga dana, u novom nebu i novoj zemlji imat ćemo nova, uskrsla tijela i fizički ćemo gledati Krista (i sve druge). Zauvijek.
5. Mala predanost/odgovornost. Jedna od atraktivnih značajki stila komunikacije na Facebooku jest da zahtijeva vrlo malo od nas. To je mala predanost i vrsta interakcije s niskom odgovornošću. Kontroliramo – i to u potpunosti – trajanje, intenzitet i razinu kontakta. U svakom trenutku jednostavno možemo stati. No, kršćanski život i pravi kršćanski odnosi tako ne funkcioniraju. Mi imamo obveze jedni prema drugima, savezni odnos. Drugim riječima, kršćanstvo ima korporativni aspekt da stoji izravno protiv trenda relacijskih obrazaca koji je individualistički i određuje samog sebe u ovo moderno tehnološko doba.
Stoga, u kojem smjeru idemo? Hoćemo li napustiti tehnologiju našeg suvremenog svijeta, preseliti na selo i ponašati se kao Amiši? Nikako. Poanta ovog članka nije da osudi modernu komunikacijsku tehnologiju (i sam ju koristim u ovom trenutku!). Umjesto toga, poanta je da moramo biti svjesni izazova za službu u našem modernom i postmodernom svijetu. Tehnologija ne stvara nužno grešne obrasce, ali pojačava obrasce grijeha koji su već prisutni u našim srcima i srcima naših zajednica. Kao odgovor, moramo činiti ono što je potrebno u svakom slučaju činiti: davati našim ljudima snažnu i vitalnu sliku o tome što je crkva i svoje mjesto u njoj. Drugim riječima, moramo im dati potpunu biblijsku ekleziologiju.
Autor: Michael J. Kruger; Prijevod: Vesna L.; Izvor: Christianity.com
