Postoje stvari za koje često mislimo da bismo trebali ili ne bismo trebali raditi dok se molimo. Ove 4 stvari ne trebamo raditi dok se molimo.
Jeste li se ikada zapitali što čini “savršenu” molitvu? Možda mislimo da će molitve s prekrasnim riječima sigurno privući Božju pozornost. Ili se možda trebamo više pokajati (tj. zatući sami sebe) kako bismo Ga naveli da nas čuje.
Ove misli mogu ometati naš molitveni život jer osjećamo da sve mora biti “savršeno” i “u redu” prije nego što odemo Bogu.
Pa, dobra vijest je da ne postoji “savršena” molitva. To je naša VIP propusnica za Kralja kraljeva, koja nam omogućuje da Mu dođemo sa svim svojim snovima, nadama i brigama.
1. Nema potrebe dolaziti Bogu s otmjenim riječima
Često osjećamo da trebamo dati sve od sebe kada se molimo jer mislimo da Bog prosuđuje naš učinak, da je Njegov prst spreman pritisnuti gumb “da” ili “ne”, ovisno o tome koliko dobro izgovaramo svoje molitve.
Međutim, molitva je vrlo osobna stvar, i molimo li se javno ili ne, to je stvar između nas i Boga.
Bog ne procjenjuje naše molitve prije nego što odluči jesu li vrijedne slušanja. Već nam je omogućio slobodan pristup Njemu (Hebrejima 4, 16) i dao nam je Duha Svetoga da posreduje za nas (Rimljanima 8, 26) kada riječi izostaju. A ako se osjećate kao da ne znate što biste rekli kada molite, možete početi molitvom kroz Sveto pismo ili Psalme, kako biste često prakticirali molitvu.
U nastavku slijede 4 stvari koje ne trebamo raditi dok se molimo.
2. Nema potrebe prvo srediti stvari
Naš je život zaprljan od grijeha. Htjeli bismo da nam Bog pomogne, ali On je svet i uzvišen, a mi nismo. “Hmm”, mislimo, “bolje da prvo počistimo svoj nered prije nego dođemo Bogu.”
Stoga se trudimo koliko god možemo “očistiti” se od svojih grijeha raznim metodama “detoksikacije” – prestati s određenim ovisnostima u našim životima (samo da bismo se ubrzo vratili molitvi) … No, to polako postaje začarani krug u kojem osjećamo da nismo očistili svoj čin, pa odugovlačimo još jedan dan, i još jedan dan … i uskoro potpuno odustajemo od dolaska k Njemu.
Možda ne mislimo da smo poput farizeja u Luki 18, 9-14, koji je, uvjeren u vlastitu pravednost, molio i zahvaljivao Bogu što nije poput “drugih ljudi – razbojnika, zlikovaca, preljubnika – ili čak ovog poreznika” (Luka 18, 9-11). Ali, u želji da Bogu predstavimo samo svoju “dobru” stranu, možda nesvjesno dijelimo isti način razmišljanja, misleći da kada idemo Bogu, moramo biti “pravedni”. Bog nije poslao Isusa da umre za čiste, svete ljude. Isus je umro za nas dok smo još bili grešnici (Rimljanima 5, 8). A Sveto pismo kaže da možemo s pouzdanjem i hrabro doći u Njegovu prisutnost (Efežanima 3, 12), tako da možemo ići Bogu sa svojim životnim neredom i znati da On ne očekuje da budemo savršeni prije nego što odemo k Njemu.
Sve što On traži od nas je “slomljen duh i raskajano srce” (Psalam 51, 17) dok idemo k Njemu.
3. Nema potrebe hodati na prstima oko Njega
“Eh, oprosti, Bože, što se tiče one molbe od jučer/prošlog mjeseca/prije dvije godine …”
Jeste li ikada molili za nešto, a zatim se osjećali loše jer ste “uznemirili” Boga zbog toga što ne želimo biti poput komaraca koji mu zuje oko ušiju? Možda se osjećamo kao da bi Bogu dosadili naši zahtjevi, jer kad god pokrenemo tu temu s našim molitvenim prijateljima, gotovo ih možemo čuti kako govore: “Nemoj opet ovo!” A ako je njima dosadno, mora biti i Bogu. Stvarno?
Ili možda osjećamo da nismo izvršili svoje “dužnosti” (tišina, čitanje Biblije) i ne “zaslužujemo” doći k Njemu sa svojim zahtjevima.
Ne brinite, Bog neće prijeći prstom ulijevo po svom telefonu čim nas vidi kako “zvonimo” s istim zahtjevom. Upravo suprotno, Bog voli ustrajnu molitvu.
PROČITAJTE: Kako ne treba moliti?
Sveto pismo govori o upornoj udovici, koja je toliko gnjavila zlog suca dok joj nije udovoljio što je htjela (Luka 18, 1-8). Ova nas prispodoba vraća na naš odnos s Bogom i pokazuje važnost ustrajne molitve.
Ustrajnost u molitvi pomaže nam da se još više približimo Bogu i da bolje čujemo otkucaje Njegovog srca za nas – to je bliskost koja se njeguje na isti način kao kada s nekim provodimo puno vremena. U našoj ustrajnosti također nastavljamo otkrivati (i podsjećati se se) Božju dobrotu i vjernost, što nam omogućuje da Mu se neprestano vraćamo.
4. Nema potrebe da se omalovažavamo
Ponekad mislimo da je jedini način da natjeramo Boga da sasluša naše molitve u tome da provedemo puno vremena omalovažavajući sami sebe. Ako Mu kažemo koliko smo “grozni” i “neljupki”, zbog toga će vjerojatno otvoriti svoje uši za naše molitve.
Stvoreni smo na sliku Božju (Postanak 1, 27), a kada je pogledao sve što je stvorio (uključujući i nas), izjavio je da je vrlo dobro (Postanak 1, 31). Dakle, dolazak Bogu uz isticanje svih naših “nezanimljivih” osobina zapravo nije pokazivanje srca poniznosti, već umanjivanje ili odbacivanje onoga što je Bog učinio za nas.
Nema potrebe da se omalovažavamo kada se sjetimo kako nas je stvorio, spasio i prigrlio kao svoju djecu. S tom spoznajom odbaci sve što te ometa u pristupu Bogu i trči u naručje svoga Oca (Luka 15, 20).
