Iz kratkog zapisa riječi koje su došle s usana razbojnika na križu možemo otkriti sedam stvari koje ga je poučio Duh Sveti (Luka 23,39-43), a i nama su bitne kako bismo jednog dana bili u vječnosti s našim Gospodinom.
1. On izražava svoju vjeru u budući život gdje bi pravedan Bog koji osvećuje grijeh tražio od njega naknadu. To dokazuje ”Zar se Bog ne bojiš?”. Oštro kori svog kompanjona i kao da kaže: ”kako se usuđuješ biti tako drzak i klevetati ovog nevinog čovjeka?” Sjeti se da ćeš se ti uskoro morati pojaviti pred Bogom i suočiti sa sudom koji je daleko važniji od onoga koji te osudio na raspeće. Boga se treba bojati, zato ušuti.
2. Razbojnik je shvatio svoju vlastitu grešnost – ”podnosiš istu kaznu. Mi smo ovdje po po pravdi, jer primamo zasluženu plaću za svoja djela” (Lk 23,40-41). Priznao je da je prijestupnik. Shvatio je da je plaća za grijeh smrt, da je ”kazna” bila pravedna. Prihvatio je smrt kao svoj ”dug”. Takvo nešto njegov kompanjon nije priznao niti shvatio.
3. Svjedočio je o Kristovoj bezgrešnosti – ”Ovaj nije nikakva zla učinio” (Lk 23,41). Ovdje pak možemo uočiti muku koju je Bog pretrpio da bi obranio besprijekorni karakter njegova Sina. Osobito se to vidi na kraju. Juda je bio potaknut reći: ”Izdadoh nevinu krvu.” Pilat je svjedočio: ”Ja ne nalazim na njemu nikakve krivnje.” Pilatova žena je rekla: ”Nemoj se nikako miješati u stvar toga pravednika.” I sada kada visi na križu, Bog otvara oči ovom kradljivcu da vidi bezgrešnost Njegova Sina i usta da bi svjedočio o Njegovoj izvrsnosti.
Što znače sedam posljednjih rečenica koje je Isus izgovorio na križu?
4. Ne samo da je svjedočio o bezgrešnom čovjeku Kristu, već je priznao svoga Boga – ”Gospodine, sjeti me se”, rekao je. Bila je to čudesna riječ. Spasitelj pribijen na drvo, objekt mržnje Židova i meta ruljine vulgarne poruge. Taj je lopov čuo omalovažavajući prkos svećenika: ”Ako si Sin Božji, siđi s križa!”, a nije bilo odgovora. Potaknut vjerom, a ne pogledom, prepoznaje i prihvaća patnika u sredini kao Boga.
5. Vjerovao je u spasiteljstvo Gospodina Isusa. Čuo je Kristovu molitvu za Njegove neprijatelje, ”Oče, oprosti im…” i onome kome je Gospodin otvorio srce, ta je kratka rečenica bila spasonosna propovijed. Njegov uzvik: ”Gospodine, sjeti me se” je unutar dosega ”Gospodine, spasi me”, što podrazumijeva njegovu vjeru u Gospodina Isusa kao Spasitelja. Ustvari, morao je vjerovati da je Isus bio Spasitelj za vodećeg grešnika jer kako bi inače vjerovao da bi se Krist ”sjetio” nekoga poput njega!
6. Pokazao je svoju vjeru da je Krist kralj – ”kada dođeš u svoje kraljevstvo”. Ovo je također bila prekrasna izjava. Sve vanjske okolnosti su mu osporavale da je kralj. Umjesto da je bio posjednut na prijestolje, obješen je na križ. Umjesto da nosi kraljevsku krunu, okrunjen je trnjem. Umjesto da na njega čeka svita sluga, ubrojen je među prijestupnike. Bilo kako bilo, on je bio KRALJ – KRALJ ŽIDOVSKI (Mt 2,2).
7. Radovao se drugom Kristovom dolasku – ”kada dođeš”. On je iz sadašnjosti gledao u budućnost. On je vidio iznad ”patnji”, ”slavu”. I preko križa, oko vjere je pronašlo krunu. I u tome je bio prije apostola, jer je njima nevjera zatvorila oči. Da, on je gledao iza prvog sramotnog adventa drugi advent, moćan i veličanstven.
Kako je dobio takav uvid u Kristove stvari? Kako to da je ova beba u Kristu tako mnogo napredovala u Božjoj školi? To možemo objasniti samo božanskim utjecajem. Duh Sveti je bio njegov učitelj! Nisu mu krv i tijelo otkrili te stvari, već Otac nebeski. Kakva ilustracija toga da su božanske stvari skrivene od ”mudrih i umnih”, a otkrivene ”bebama”!
Autor: Arthur W. Pink
