Nedavno smo moj suprug i ja doživjeli obljetnicu braka. Prošlo je godinu dana otkako mi je poslao tekstualnu poruku u kojoj je pisalo kako želi razgovarati sa mnom. Uplašila sam se, bacila mobitel i otrčala dolje misleći u sebi kako još nisam spremna.
Znala sam o čemu je htio razgovarati i unatoč tomu što sam znala da će do ovog razgovora doći (čak sam bila malo i nestrpljiva jer nisam znala kada će do njega doći), kada je napokon došao – ja sam se uspaničarila. Stvarnost vezana uz započinjanje veze s nekime koga sam poštovala jednako onoliko koliko je ta osoba poštovala mene me je užasno plašilo.
Možda ovakvi osjećaji muče samo one koji na veze gledaju odviše duboko, ali ako bismo svi mi malo zastali da promotrimo sve ono što veza može donijeti, veza bi u nama mogla izazvati strah, a ne nestrpljivost.
Godinu dana nakon tog poziva, shvatila sam razlog svoje onakve reakcije: nisam bila spremna. U idućih 365 dana počela sam shvaćati kako je moja nepripremljenost samo prikaz Kristove vjernosti.
Nisam bila spremna biti povrijeđena
Prije braka sam imala iskustva s poniženošću i boli u srcu koja je uslijedila nakon prekida. Svaki puta nakon što bih takvu bol osjetila u pozadini svoga uma priželjkivala bih muškarca i brak unutar kojeg više nikada ne bih takvo što osjetila.
C. S. Lewis piše:
„Ljubav znači biti ranjiv. Sve ono što volite može uzrokovati mogućnost da vaše srce bude slomljeno. Ako želite u potpunosti sačuvati svoje srce, onda ne smijete voljeti – čak ni životinju. Pažljivo ga omotajte različitim hobijima i malim luksuzima i izbjegavajte bilo kakvu mogućnost povezivanja. Zaključajte ga sigurno u lijes vaše sebičnosti“. (citat iz knjige Četiri ljubavi)
Ova istina mi je vrlo brzo postala jasna nakon što sam se udala. Što više volim svoga muža, isto tako raste i moja ranjivost. S obzirom na to da je naša intimnost bila veća od intimnosti koju sam imala s bilo kime drugime, tako je rasla i mogućnost da budem jako povrijeđena. Povrijeđeni osjećaji, povrijeđen ponos i ranjeno srce – sve to može postati jedno.
Nisam bila spremna biti oblikovana
Naviknula sam na to da sam sama. U stvari, u tome sam postajala jako dobra! Voljela sam svoju obitelj, svoj posao, svoje prijatelje i svoju neku rutinu. Svaki puta kada bi moji prijatelji rekli za mene da sam ”prilika”, samo bih se nasmijala i u vezi riječi ”brak” rekla ”jednoga dana”.
Nakon što je moj muž došao u moj život, to ”jednoga dana” je postalo ”danas”. Život kakvog sam do tada poznavala se iz usmjerenosti na jednu osobu pretvorio na usmjerenost na dvije. Ta ranjivost je počela dobivati na značenju onoga trenutka kada su naši životi postali jedan. Važnost komunikacije je postala vrlo jasna i naše putovanje posvećivanja je započelo. Više nisam tu bila samo ”ja”, već sam bila dio tima (Efežani 5,31). I bez obzira na to koliko ovo romantizirano zvuči u mojoj glavi, praktično ovo je postala stalna borba.
Nisam bila spremna biti voljena
Oduvijek sam vjerovala kako bi za mene bilo jako oslobađajuće kada bi me se voljelo unatoč svim mojim nedostacima. U svome umu zamislila sam sliku neizmjerne ljubavi kakvu mi je Bog dao preko Krista (Rimljanima 5,8).
U srcu sve to mi je bilo teret. Moj ponos je više volio zarađivati ljubav nego je dobiti bezuvjetno. Bilo je tako teško prihvatiti to da sam voljena unatoč mojoj slomljenosti jer sam više od svega htjela da me se voli zbog moje cjelovitosti.
U braku pak, takva vrsta ljubavi ne postoji. Moj muž cijeni moje darove, ali ako bi on volio samo ”dobre” dijelove mene, puno toga bi ostalo neotkriveno (1. Petrova 4,8). On vidi moj grijeh više nego itko drugi i bez obzira na to me ipak voli. Ja ga zbog toga mogu ili prezirati ili to mogu prihvatiti sa poniznošću i zahvalnošću.
Nisam bila spremna umrijeti
Da je teret toga da trebam biti savršena žena mome mužu bio samo na mojim ramenima, svi moji početni strahovi bi bili opravdani. Jednostavno to ne mogu. Slava Bogu što ovaj teret nikada nije bio na meni!
Prije nego što sam se udala za Phillipa, bila sam već udana – za Krista. Prije stvaranja svijeta (Rimljanima 8,29) moj vječni Mladoženja me odabrao unatoč tomu što ga nisam zavrijedila (Efežanima 1,3-4). U središtu kaosa, On je umro za mene (Rimljanima 5,8). Zaogrnuo me svojom pravednošću. Uzeo me pod svoje. Spasio me je. Odabrao je postati moj suprug i tako zapečatio svoju vječnu ljubav. Odabrao je i naš brak ne bi li zapečatio taj vječni savez. Odabrao nas je, ne zbog naše savršenosti, već zbog toga što nas On čini savršenima. Moj život je Njegov. Naš brak je Njegov.
U svjetlu ovih slavnih istina, unatoč tomu što naša sebičnost, egocentričnost i samopravednost viču protiv nas, mi znamo da naša pobjeda pripada Nebeskom Mladoženji (Filipljanima 1,6). Naša nas slabost vodi do Njegove snage (2. Korinćanima 12,9).
Moj brak nije savršen, ali na najbolji mogući način oslikava sliku onoga koji jest (Otkrivenje 19,7-9). Moji strahovi nestaju spoznajom kako ovu mladu vole dvojica mladoženja koji oslikavaju tu istu sliku.
Autorica: Jasmine Holmes; Prijevod: Ivan H.; Izvor: DesiringGod.org
