Pokušat ćemo nešto više reći o nečemu o čemu se baš ne govori puno, a radi se o vjeri koja ne spašava. Da bismo nešto više rekli o tome ono što prvo trebamo učiniti jest reći nešto o tome što je to vjera koja ne spašava.
Prva stvar koja je važna ovdje za napomenuti jest to kako vjera znači vjerovati u Isusa i ono što je On učinio za sve nas. Svi koji vjeruju vjeruju baš u to.
Ipak, neki od nas, unatoč tomu što vjeruju u Isusa i Njegovu otkupljujuću smrt i u to kako nas same vjera u Njega oslobađa svega onoga što bi nas u protivnom čekalo u paklu, se ne žele u potpunosti prepustiti Njemu.
Žele biti spašeni i izbjeći pakao, a u isto vrijeme nastaviti s grijesima
Oni žele biti spašeni i ne žele ići u pakao, ali u isto vrijeme ti ljudi žele i dalje živjeti na način kako su živjeli dosad; žele zadržati svoje stare navike, svoje stare obrasce ponašanja, ukratko rečeno – žele zadržati svoje ”staro ja”. No, Isus se ni ovdje ne da varati: ili ćemo biti spašeni na način kako je to On odredio ili uopće nećemo biti spašeni.
Kada nas Isus spašava, On nas u stvari prvenstveno spašava od grijeha i sile koju grijeh ima nad našim životima. Nadalje, Krist nakon što nas spasi isto tako nas i spašava sve one naše krivnje koju smo imali zbog počinjenih grijeha. A što je sama ”srž” grijeha?
Grijeh počiva na pobuni, na buntovnosti na tome kako ”ja želim živjeti svoj život onako kako ja to hoću” (Izaija 53,6). Kada nas Isus spasi, ono što On isto tako čini jest to da svezuje tog duha samovolje i egocentričnosti nakon čega On u nas udahnjuje svoju istinsku, autentičnu, snažnu i nepresušnu želju koja je zasnovana na tomu da mi odsad želimo služiti samo Njemu.
VIDI OVO: Koja vjera spašava?
Ovdje dolazi i do toga kako velik broj ljudi nikada niti ne bude spašen jer žele podijeliti Isusa. Kako to čine? Oni su spremni prihvatiti Ga za svoga Spasitelja, ali u isto vrijeme oni Ga ne žele prihvatiti za svoga Gospodina.
Pa čak i ako su spremni priznati Ga svojim Gospodinom, slušati Njegov glas i ići putem kojeg On odredi, to opet ide do neke mjere, a ne bezuvjetno i bespogovorno kako bi uistinu trebalo i biti. No, činjenica jest kako ovo ne može funkcionirati.
Kršćani “radi zanimanja”
Ili će Isus biti naš apsolutni Gospodin ili On uopće neće biti naš Gospodin i nećemo Mu služiti. Isto tako ono što je istina jest to kako vrlo velik broj kršćana koji su kršćani ”radi zanimanja” bi jako voljeli da Isusova vladavina bude u nekim područjima ograničena; Isusova vlast i vladavina tako trebaju biti ograničeni do one mjere dokle seže naša, ljudska svjetovna i tjelesna želja za užicima. Ti ljudi propovijedaju o miru koji Krist daje, ali u isto vrijeme oni zanemaruju jaram i gledaju na nj kao na nešto što je nepotrebno ili čak neželjeno. Krist baš na takve misli kada u Lukinom Evanđelju govori: „A što se tiče mojih neprijatelja koji me nisu htjeli za kralja, dovedite ih ovamo i pogubite ih ispred mene“. (Luka 19,27)
VIDI OVO: Kako možemo primiti spasenje od Boga?
Isto tako, postoji vrlo velik broj kršćana koji žele Kristovo opravdanje, ali isto tako nisu spremni biti posvećeni i predani za Krista u potpunosti. Jedan dio, jedan segment posvećenja i predanja mogu tolerirati, ali posvećivanje njih kao njih, njihove cijele duše baš kao što piše u 1. Solunjanima: „I neka vas sam Bog, izvor mira učini čistima – potpuno predanima Njemu“. (1. Solunjanima 5,23) Za takvim nečime oni nemaju želju.
Potpuno predanje i posvećenje za takve ljude iziskuje previše napora, jer to u isto vrijeme isto tako znači i odricanje od ponosa i svega onoga što mi kao ljudi bez Isusa jesmo. Ne žele Krista koji će doći kod njih i od njih maknuti njihovu staru narav u potpunosti; njihove požudne želje, njihove strasti, sve ono što je obilježavalo njihovog ”starog” čovjeka. Svakodnevno odricanje od samih sebe, svakodnevno uzimanje križa na svoja leđa – sve to je nešto što takvi ljudi žele primjenjivati samo djelomično, do neke mjere.
Autor: A.W. Pink; Prijevod: Ivan H.; Izvor: Christianity.com
