Jeste li ikada vidjeli razmaženu djecu u velikim trgovinama? Zna se dogoditi da ona hoće nešto iz njih, pa onda počnu histerično plakati i bacati se po podu samo da bi dobili nešto što žele! Mogli bi to nazvati i pokušajem manipulacije. Nešto slično vidjet ćemo i u biblijskom primjeru.
Jonu pamtim još iz nedjeljne škole – uglavnom po tome što je proveo 3 dana u ribi. Ipak, daleko je važniji razlog zbog kojeg je Jona proveo u njoj: i vidjet ćemo da taj razlog ostaje skroz do kraja knjige o Joni.
Kaže Jahve da Ninivljani nisu znali razlikovati lijevo i desno. Ili drugim riječima, činili su zlo koje je bilo mrsko Bogu. Stoga je naumio uništiti Ninivu. Upravo zbog toga je poslao Jonu da ode u taj grad i upozori njihove žitelje na sudbinu koja će ih zadesiti.
No, on nije htio ići u Ninivu i zato je završio u utrobi morske nemani. Dok se nalazio u njoj, mislio je da je odbačen od Boga. Čitamo li Novi zavjet, zapazit ćemo da su grešnici u svojim grijesima prikazani kao oni koji žive u tami. Upravo je to doživio i Jona. Bio je u mračnoj utrobi ribe i osjećao se da je odbačen od Boga.
Tako je Jona na svojoj koži osjetio kako je Ninivljanima. Tek kada je to doživio, uputio se u Ninivu. Čovjek bi pomislio da bi Jona nakon takva iskustva otišao u Ninivu s velikim oduševljenjem, ali iz teksta baš suprotno vidimo: bio je vrlo neraspoložen. Došao je u grad koji je bio tako velik da je trebalo 3 dana hoda kako bi ga se obišlo. Međutim, on je proveo u njemu samo jedan dan propovijedajući da će Bog uništiti grad za 40 dana.
Bez obzira na kratkoću njegova boravka i propovijedanja u njemu, dogodilo se Božje čudo: sav grad se dao na post i molitvu kajući se za svoja zlodjela.
Meni je ovaj događaj nevjerojatan. Sto i dvadeset tisuća ljudi se obratilo. Ostavili su svoja zla djela i prionuli uz Gospodina. Kada je Bog vidio da su se Ninivljani promijenili na bolje, pun sažaljenja smilovao im se i ostavio ih na životu. Pogledamo li Novi zavjet, zapazit ćemo da je i Isus također u jednom trenutku, pun sažaljenja gledao na silno mnoštvo govoreći: “Žao mi je naroda: baš su kao ovce bez pastira“ (Mk 6,34).
Čovjek bi očekivao da će se Jona razveseliti zbog obraćenja tolikog mnoštva ljudi. No vidimo nešto sasvim suprotno. Njemu je bilo krivo što im se Bog smilovao: bio je jako razočaran i ljutit što ih nije uništio. Sav ogorčen i bijesan na Boga on mu ovako govori u molitvi: “Ah, Jahve, nisam li ja to slutio dok još u svojoj zemlji bijah? Zato sam htio prije pobjeći u Taršiš; jer znao sam da si ti Bog milostiv i milosrdan, spor na gnjev i bogat milosrđem, i da se nad nesrećom brzo sažališ. Sada Jahve uzmi moj život jer mi je bolje umrijeti nego živjeti” (Jona 4, 2b-3).
U svemu tome vidimo da je Jona bio u sukobu interesa. On želi uništenje Ninive, jer smatra da su oni zaslužili uništenje, a Bog pak smatra da su zavrijedili pomilovanje. Međutim, sam Jona je zaslužio smrt, jer se poput Ninivljana ponašao suprotno od onoga što je Bogu ugodno. Kao Ninivljani, i Jona je molio za Božje smilovanje njemu i doživio ga. No sada kada se Bog smilovao Ninivljanima ljutio se i bilo mu je krivo.
Ovo nazivamo dvojakim mjerilima. Tako se ponašaju i neki ljudi u našoj zemlji. Neki ukradu milijune i ne budu od mjerodavnih primjereno kažnjeni. S druge strane isti ti mjerodavni stvaraju zakone koji dopuštaju strogo kažnjavanje siromašnih. Očito je da se tu radi o dvojakim i licemjernim mjerilima, te sukladno tome i takvim postupanjem.
Budimo iskreni: nekada smo i sami takvi. Kada smo mi u pitanju, računamo na Božje milosrđe i smilovanje nama, ali kada je riječ o nekom drugom, drago nam je što će dotični biti kažnjeni i primiti ono što su zaslužili misleći u sebi: “Neka mu je tako! Baš je to zaslužio.”
Nakon što je Jona izrazio Bogu svoje ogorčenje i ljutnju, on ga je upitao: “Srdiš li se ti s pravom?” (Jona 4,4) Ako iskreno pogledamo i na sebe, tada ćemo i mi zasigurno vidjeti neke segmente našeg života gdje se i sami ponašamo razmaženo i djetinjasto. Iako smo odrasli, još uvijek možemo po nekim pitanjima biti djetinjasti: to ne izuzima ni područje našega duhovnog života. Možda i tebe Bog danas pita: ”Ljutiš li se s razlogom?” Braćo moja i sestre ljutimo li se stvarno s pravom?
Nakon što se Bog smilovao Ninivljanima i poštedio im živote, Jona je otišao izvan grada. Načinio si je neku kolibicu gdje će se udobno smjestiti u hladovini i gledati što će se dalje događati sa gradom nakon njegove molitve, bolje rečeno prigovaranja Bogu. Smatrao je da se s pravom ljuti.
Zanimljivo: poslije njegove takozvane molitve Bog, umjesto interveniranja u životu Ninivljana, intervenirao je u njegovom životu. Dao je da nad Jonom izraste bršljan, čini mu hladovinu i izliječi ga od zlovolje. Vidimo da se Jona razveselio bršljanu. No njegova radost nije dugo trajala, jer je bršljan, izgrižen od crva vrlo brzo usahnuo, a sunce ga opet peklo.
Klonuvši, sav razočaran poželio je umrijeti.
Bog opet postavlja pitanje Joni: “Srdiš li se s pravom zbog bršljana?” Jona odgovara da se, i to na smrt, s pravom ljuti; posebno što nije uništio Ninivu.
Bog će mu: “Tebi je žao bršljana oko kojega se nisi trudio, nego je u jednu noć nikao i u jednu noć usahnuo. A meni da ne bude žao Ninive, grada velikoga, u kojem ima više od sto i dvadeset tisuća ljudi koji ne znaju razlikovati desno i lijevo, a uz to i mnogo životinja?” (Jona 4, 10-11)
U vezi toga navest ću svoj primjer. Htio sam biti automehaničar, no liječnici su mi to branili zbog moje oštećene ruke. Stoga sam završio poljoprivrednu školu koju nisam podnosio. Nakon te škole tri sam godine radio u bravariji: liječnici su mi ponovno rekli da taj posao nije za mene.
Na faksu mi je dobro krenulo, iako se nisam smatrao sposobnim za nj. Tamo sam upoznao djevojku za koju sam smatrao da je san mojih snova. No ubrzo sam prekinuo s njom. Doživio sam da su nas na faksu kao studente izvarali s diplomama.
Svi moji snovi su se srušili. Zamrzio sam ideju o studiranju i služenju u Crkvi sa licemjernim ljudima. Stvorio sam plan B: otići raditi u Njemačku, no umjesto toga našao sam se u Zagrebu i na još malo studiranja na faksu. Nakon toga sam shvatio da Bog ne daje ono što mi mislimo i želimo, nego ono što nam je potrebno.
Zavolio sam Zagreb i ljude u zajednici koju sam posjećivao. Volim sve te ljude koji su u tom gradu bili dio mojega života, jer se s njima moje srce obnovilo nakon njegove slomljenosti.
Htio sam upravo zbog toga ostati u toj zajednici s tim ljudima. Bio sam sretan u njihovom zajedništvu, ali u dubini srca osjećao sam prazninu što ne blagoslivljam braću i sestre s blagoslovima koje mi je Bog podario. Do tada sam u crkvi propovijedao već 7 godina, ali u Zagrebu nisam ni jednom.
Kroz ljeto sam se vratio u svoje rodno mjesto Andrijaševce. Nakon ljeta naumio sam se ponovno vratiti u Zagreb. No opet je ispalo drugačije. Danas živim u Osijeku, u gradu prema kojem sam prethodno osjećao veliku odbojnost. No iznova vidim da mi je Bog ispunio najdublje čežnje srca. Danas sam pastor pripravnik u BC Osijek.
Kad promatram svoj život, zapažam da sam jedino na ovaj način mogao doći do pastorskog smisla svojeg života. Bog je srušio moje snove da bi ostvario svoje planove.
Mogu to gledati, ili kao stalno rušenje svih mojih želja, ili kao izgradnju Božjeg Kraljevstva u meni.
Kada danas gledam na ono što mi je Bog „uzeo“, vidim u svemu tome veliki blagoslov. Nemam zdravu ruku da popravljam vozila, ali zato propovijedam što me još više ispunjava.
Nemam djevojku koju sam volio, jer da ju imam, zasigurno ne bih imao službu koju sada obavljam.
Sada sam Bogu zahvalan na svemu što imam, ali i na onome što mi je oduzeo!
Autor: Josip Dobutović
