Što ako Bog ne ukloni našu anksioznost? Je li to zato što postoji problem s našom vjerom? Zašto Bog dopušta da netko bude anksiozan?
Pitanje koje mi često postavljaju glasi: „Kako si riješila svoj problem s anksioznošću?
Nisam ga riješila.
„Misliš, još uvijek se osjećaš tjeskobno.
Tu i tamo, da.
„Želiš reći da te Bog nije iscijelio od toga“?
Ova mi pitanja nisu neuobičajena i mislim da nisu neuobičajena ni drugima u crkvi.
Ogroman jaz koji postoji između vjere i mentalnog zdravlja znači da će ovo uvijek biti teška tema za razgovor. Mnogi kršćani, uključujući mene, ne razumiju kako ovo dvoje, Bog i opći anksiozni poremećaj, mogu postojati istovremeno.
Imala sam brojne razgovore s ljudima koji su me pitali u vezi moje vjere i njezine uloge u tome kako se nosim s anksioznošću. Gdje se Bog tu uklapa?
Možda su očekivali da ću im dati neke brzopotezne odgovore poput: „Zato što sam kršćanka, ne borim se s anksioznošću.“ Ili: „Pouzdanje u Boga uklanja svu anksioznost.“
No, sklona sam izbjegavati ta ublažavanja naših ljudskih emocionalnih sklopova. Umjesto toga, ostavim mjesta za nešto drugo. Nešto što treba biti rečeno od nekoga tko je tamo bio i tko se ponekad još uvijek tamo nađe.
5 stvari koje osoba treba imati na umu ako se bori s anksioznošću
Ovo su pet stvari koje trebate imati na umu ako ste kršćanin koji se bori s anksioznošću.
1. Bog nas može izliječiti od bilo čega, pa čak i anksioznosti.
Pristup temi ozdravljenja od anksioznosti uvijek je osjetljiva tema.
Kao kršćanka vjerujem da Bog može učiniti bilo što. Ništa mu nije nemoguće (Luka 1,37). Uključuje li to iscjeljenje ljudi od bolesti? Da. Ranija tvrdnja ne isključuje mentalnu bolest.
PROČITAJTE: Neke stvari koje trebate znati o kršćanima koji se bore s anksioznošću
Iako to nije moje osobno iskustvo, poznajem nekoliko pojedinaca koji su osobno iskusili Božje iscjeljenje od raznih neuroloških i psiholoških poremećaja. Ipak, za mene, a možda i još neke, ostaje pitanje: Ima li mjesta za Boga usred anksioznog poremećaja ukoliko ga ne ukloni?
Odgovor nije crno-bijeli.
2. Anksioznost nije odraz vašeg manjka vjere.
Ne mogu vam reći koliko puta su mi dobronamjerni vjernici rekli: „Samo trebaš više moliti za to; stvarno trebaš ići pred Gospodina.“
Oh, braćo. Dozvolite mi da vam kažem o mom odlasku pred Gospodina.
Kao netko tko se borio s paničnim napadajima i poremećajem anksioznosti tijekom cijelog fakulteta, mogu samo reći da ne samo da sam odlazila pred Gospodina, nego sam padala ničice na svoje lice odlazeći pred Gospodina.
Oni koji su bili na tom mjestu prije nisu potpuno šokirani. Svi smo mi u nekom trenutku naših života doživjeli da se naše tijelo iscrpilo do kraja. Kada je cijelo dostojanstvo bilo gurnuto u stranu. I molili smo i preklinjali. Često na svojim koljenima.
Oduzmi to od mene. Ne mogu više. Jednostavno je previše.
3. Iscjeljenje dolazi u mnogim oblicima.
Bog nije oduzeo moj anksiozni poremećaj te noći kada sam ležala na podu kupaonice svog stana. Nije me čudesno izliječio od moje anksioznosti u jednom trenutnom činu izvanredne intervencije. Nisam automatski prestala imati panične napadaje. Još uvijek moram hvatati dah i brojati do 10 usred poslovnog sastanka kako bih izbjegla mogući slom.
Bog me nije izliječio odmah na licu mjesta. Naprotiv, moje iskustvo nije bilo trenutno oslobođenje. Nije bilo čudesnog iscjeljenja s kojim su se susreli neki u crkvenim redovima.
Upravljanje mojom anksioznošću bio je dugotrajan proces. Bio je to rezultat višemjesečnih intenzivnih savjetovanja i emocionalne energije. No, u tom procesu, pronašla sam olakšanje. I doživjela iscjeljenje.
Sve je počelo razgovorom s potpunim strancem u vezi mojih strahova, pri čemu sam naučila o alatima koji mi pomažu zaustaviti početak napada panike. Polako sam počela učiti kako upravljati nadmoćnim anksioznim osjećajima. Kada sam prihvatila činjenicu da se borim s poremećajem, započela sam zastrašujući proces otvorenog razgovora sa svojom obitelji i prijateljima. Poduzela sam korak unazad i promatrala loše navike koje sam morala slomiti, a čak sam se morala i pozdraviti s nekim nezdravim odnosima. Proces je bio sve, samo ne lagan ili standardan, ali mi je omogućio da ponovno povratim taj mir uma o kojem govori poslanica Filipljanima.
„I mir Božji, koji nadilazi svaki razum, čuvat će srca vaša i misli vaše u Kristu Isusu“ (Filipljanima 4,7).
Dakle, je li me Bog izliječio?
Ne na način na koji mislite. Ne u jednom nebeskom trenutku. Ne sramim se priznati da moje molitve nisu rezultirale svršetkom mog poremećaja. Iscjeljenje može doći na mnogo različitih načina. Ponekad dolazi do trenutnog oslobođenja od anksioznosti tijekom slavljenja, a ponekad putem dugotrajnog liječničkog tretmana.
PROČITAJTE: 10 snažnih biblijskih stihova za anksioznost i nemir
Ono što mogu potvrditi jest da mi je Bog dao mir i odlučnost da se nosim u tim danima kada je anksioznost zatvorena za utjehu. A kroz to sam pronašla milost. I u konačnici, slobodu.
4. Nismo sami u svojoj anksioznosti.
Važno je prepoznati da Bog ne obećava da nikad nećemo iskusiti teškoće.
Još uvijek ponekad osjetim nervozu, čak i nakon pohađanja psihološkog savjetovanja. Još uvijek povremeno imam panične napadaje u supermarketu (blagoslivljam ženu koja me jednom utješila u jednom dućanu). Nikada u ovom životu nećemo doživjeti slobodu od nedaća.
No, Bog daje obećanje da će biti tamo, upravo tamo s nama dok prolazimo kroz ta teška vremena.
Kako je utješno znati da nisam sama u tim trenucima tame!
Imam društvo Onoga koji je već nadvladao anksioznost. On je bio tamo, prošao to. Evanđelje po Mateju kaže da je Isus pobijedio svijet. Znao je kakav je osjećaj kad te nešto nadvlada. Kakav je osjećaj tjeskobe. Poznavao je bol i patnju. Ne znam za vas, ali veliko mi je olakšanje znati da nisam izolirana u ovoj borbi.
5. Put do oporavka može biti spor i zbrkan.
Bit ću iskrena s vama: Danas se još uvijek ponekad borim s anksioznošću. Još uvijek imam te momente nesigurnosti. Moja vjera ne uklanja negativni glas u mojoj glavi.
No imam pouzdanje u jedno: Bog je sa mnom. Bio je sa mnom u svakom koraku na tom putu. Od dijagnoze do oporavka. I gledajući unatrag, mogu sigurno posvjedočiti da nisam ista osoba koja sam bila prije nekoliko godina dok sam sjedila u liječničkoj ambulanti i razgovarala o različitim nuspojavama antidepresiva. Pouzdano mogu reći da je najgore iza mene.
PROČITAJTE: Bog je s tobom kamo god ideš
Kada čujem da nema mjesta za Boga u cijeloj raspravi u vezi „mentalnog zdravlja“, želim podsjetiti te ljude na nešto što mislim da je ključni problem u središtu cijelog tog razgovora: Bog ljubi ljude u njihovoj čovječnosti i isto trebamo činiti jedni drugima. Unatoč našoj „slabosti“ koju percipiramo, unatoč onome što nas sputava, unatoč našoj ljudskoj sklonosti ka strahu i osjećaju nesigurnosti – Bog nas ipak koristi da inspiriramo, vodimo i ljubimo druge. On upotrebljava anksiozne ljude.
Sada sam najmirnija nego što sam vjerojatno ikada bila na mom putu, ali tu i tamo još uvijek se osjetim tjeskobno.
No, ohrabrujuće je znati da ne moram biti savršena.
Ne moram se osjećati savršeno.
Jednostavno mogu biti kakva jesam.
I to je savršeno u redu.
Autorica: Rachel Moreland; Prijevod: Vesna L.; Izvor: Relevantmagazine.com
