Jeste li ikada poznavali nekoga kog bi ste nazvali “rođenim vođom”? Ili poznajete nekoga tko je blagoslovljen tako lijepim glasom da bi ste rekli da je “rođen da pjeva”? Ako jeste, jeste li ikada također bili svjedok tuge koja se razvije ako ljudi ne čine ono za što su “rođeni”? Sigurno je da postoji razlika između poziva i izbora.
Kada je Krist izgovorio riječi: “mnogo je zvanih, a malo izabranih” u Mateju 22,14, On nam nije nudio mišljenje ili vjerojatnost. On je naveo činjenicu. Ta činjenica danas važi kao što je važila i kada je Krist prvobitno izjavio. Mnogi kršćani su pozvani od Boga da Mu služe, ali malo njih je ikada izabrano i postavljeno da u toj službi i bude. Neki kršćani su pozvani u djetinjstvu. Neki su pozvani relativno kasno u životu. No, vrlo često sam pronalazio da poziv na službu Bogu stiže kršćanima u njihovim tinejdžerskim ili dvadesetim godinama. Dakle, Matej 22,14 trebalo bi biti posebno zanimljiv mladim vjernicima.
Od vremena kada je kršćanin po prvi put pozvan u službu, do vremena kad je faktički postavljen od Boga u tu službu, gotovo uvijek postoji period provjere, tj. iskušenja. Često se dogodi da, što je više odgovornosti potrebno u službi za koju je kršćanin pozvan, jača će biti provjera kroz koju prvo mora proći. Samo oni koji s uspjehom izdrže iskušenje biće izabrani da zaista vrše danu službu. U Nnjizi o Sucima, kada je Gideon po prvi put zatrubio pozvati Izraelce u Božju službu, tj. rat, protiv Midijanaca, trideset dvije tisuće njih se odazvalo na poziv. Međutim, pošto je Gideon podvrgnuo prijavljene Božjoj provjeri, ostalo mu je samo tristo ljudi – manje od jedan posto onih koji su bili pozvani položili su ispit i bili izabrani za službu. Sumnjam da je, proporcionalno, danas taj postotak puno veći, ako ga i uopće ima. Ipak, Božja mudrost je dokazana onim što se dogodilo. Gideon je bio u stanju učiniti više s tristo provjerenih i discipliniranih ljudi, nego što je mogao s trideset dvije tisuće običnih pratitelja. Isto vrijedi i danas. Jedan provjeren, obučen, discipliniran, samo-odričući sluga Kristov vrijedi koliko i stotina kršćana koji su jednostavno “članovi” neke grupe ili organizacije.
Puno suvremenog evangeliziranja vrti se oko brojanja obraćenika. Međutim, ja vjerujem da Boga više zanima stvaranje sljedbenika. Tijekom Njegove ovozemaljske službe, Krist je mogao brojati svoje obraćenike u tisućama, ali u posljednjim trenucima prije križa imao je samo jedanaest ljudi koji su bili Njegovi sljedbenici. Čak i nakon njegovog uskrsnuća – bez obzira na to što se jednom prilikom pokazao živ pred “više od pet stotina braće” (1. Korinćanima 15,6) – samo njih sto dvadeset otišlo je u gornju sobu tražiti silu s visine, bez koje , kako ih je On upozorio, neće biti u mogućnosti da učinkovito svjedoče o Njemu. Istinski napredak Božjeg kraljevstva oduvijek je ovisio o kvaliteti, ne kvantiteti. Vrijeme je da danas ponovno naglasimo tu činjenicu.
DVIJE VRSTE PROVJERE
Postoje dva glavna načina kroz koje Bog provjerava kršćane koji su pozvani u službu: dopuštanje da stvari u životu postanu teške, i dopuštanje da stvari u životu postanu lake. U priči o sijaču u Marku 4, Isus je govorio o sjemenu koje je palo na stjenovito tlo i usporedio ga s kršćanima za koje kaže “nepostojani su pa kad zbog Riječi nastupe nevolje ili progoni, odmah se sablazne.” No, on je također govorio o sjemenu koje je palo među trnje i usporedio ga je s kršćanima za koje kad “naiđu brige ovoga života, zavodljivost bogatstva i žudnja za drugim stvarima, i uguše Riječ pa bude besplodna.” Neki kršćani nisu spremni podnijeti protivljenje, progonstvo, ismijavanje, samoću, siromaštvo ili očigledan neuspjeh radi Evanđelja. Drugi ne mogu ostati postojani usred ovozemaljske lakoće i udobnosti, popularnosti, bogatstva i uspjeha. Oni koje Bog prihvati u službu moraju biti niti odvraćeni prvim, niti se uplesti u drugo.
Biblija stalno upozorava kršćane kako trebaju očekivati da će biti provjeravani. Na početku svoje poslanice, Jakov kaže “Smatrajte čistom radošću, braćo moja, kad god se suočite s raznim iskušenjima, znajući da provjera vaše vjere razvija ustrajnost.” (Jakov 1,2-3) Petar piše da su iskušenja “tu da vaša vjera – dragocjenija od zlata koje se provjerava vatrom – bude provjerena i donese vam pohvalu, slavu i čast prilikom Otkrivenja Isusa Krista.” Jaka iskušenja kršćanima nisu strana; njih postavlja Bog.
Biblija nam daje puno primjera Božjih vjernih slugu, kao i primjere iskušenja kroz koje su morali proći. Klasičan primjer je Job. U Knjizi o Jobu 23,10-12, vidimo Jobovo osobno svjedočenje u vezi s ovim iskušenjima: “Ali On zna put moj; kad me okuša, izaći ću kao zlato. Po stopama je Njegovim stupala noga moja; puta Njegova držao sam se, i ne zađoh. Od zapovijedi usta Njegovih nisam odstupao; čuvao sam riječi usta njegovih više nego svoj užitak. ” U dvanaestom stihu vidimo ključ Jobove pobjede. Sastoji se u njegovom stavu prema Božjoj Riječi. Oni koji Božju Riječ drže iznad svega uvijek na kraju svog iskušenja izađu kao pobjednici.
Još jedan Božji sluga koji je prošao teško iskušenje je Jeremija. Jeremija je bio vrlo mlad kada ga je Bog pozvao. Zapravo, sam Jeremija je smatrao da je premlad da uopće bude prorok (vidi Jeremija 1,6). Jedno od najtežih iskušenja za mlade kršćana jeste samoća. Vjernost Bogu odvaja ih od praznih, svjetovnih zadovoljstava i djela koje čine njihovi vršnjaci. Osjećaju se izdvojeno i po strani. U Tužaljkama 3,27-28, Jeremija opisuje svoje iskušenje: “Dobro je čovjeku nositi jaram za svoje mladosti. Sam će sjediti i šutjeti, jer Bog metnu breme na nj.” Jeremija je sam izdržao ovo iskušenje (vidi Jeremija 15,17). Kao i Job, Jeremija je snagu da podnese crpio iz svog stava prema Božjoj Riječi. Ovo je bilo njegovo obilježje kao istinskog Božjeg sluge. “Kad se nađoše riječi tvoje, pojedoh ih, i riječ tvoja bi mi radost i veselje srcu mom, jer je ime tvoje prizvano na me, Gospode Bože nad vojskama.” (Jeremija 15,16)
Još jedan veliki Božji sluga koji je naučio da podnese provjeru je Mojsije. Prvi dio provjere bili su svjetovni (prestižan) čin i zadovoljstvo. Odrastao na faraonovom dvoru, a i vjerojatni nasljednik faraonovog trona, mogao je uživati cijelo bogatstvo i kulturu Egipta. Kad je odbio pasti u ovo iskušenje, bio je odbačen od vlastitog naroda i proganjan od strane faraona, i morao je izdržati četrdeset godina izgnanstva, siromaštva i samoće. No, bez obzira na sve, svladao je ova iskušenja jer nije dozvolio da ga primamljivosti privremenog bogatstva i slave zaslijepe u odnosu na istinsku slavu Božju i vječnu nagradu koju Bog nudi.
Poslanica Hebrejima kaže da je Mojsije izdržao jer: “nemilosti u koju je pao radi Krista smatrao je većim bogatstvom od egipatskog blaga jer je svoj pogled upro u nagradu. Vjerom je otišao iz Egipta ne plašeći se kraljevog bijesa jer se čvrsto držao Nevidljivoga kao da ga gleda. ” (Hebrejima 11,26-27). Mnogi mladi kršćani danas su zaslijepljeni perspektivom svjetovne udobnosti i uspjeha i ne vide istinsku slavu i vječnu nagradu istinske kršćanske službe.
MASA POZIVA
Biblija koristi tri snažne riječi da opiše Božji poziv. Prvo, to je “gornje zvanje” (vidi Filipljanima 3,14,). Ono je na posebnom razini u odnosu na sva druga zanimanja i zahtjeve života. U životu kršćana ništa drugo ne smije imati prednost nad Božjim pozivom – ni dom, ni bilo kakve obiteljske ili zemaljske veze. “Tko dođe k meni, a ne mrzi svog oca i majku, ženu i djecu, braću i sestre, pa i sam svoj život, ne može biti moj učenik.” (Luka 14,26).
Drugo, poziv na službu Bogu je “sveti poziv” (vidi 2. Timoteju 1,9). On je nešto sveto, nešto što se ljubomorno čuva od svih kompromisa ili nečistoće. On zahtijeva vrijeme posvećeno molitvi i duhovnom samo-ispražnjenju. Njegovo ispunjenje zahtjeva našu snagu, vrijeme, posvećenje i razvoj svakog dara i talenta koji posjedujemo.
Treće, Božji poziv je “nebeski poziv” (vidi Hebrejima 3,1). Glas koji nas poziva na kršćansku službu dolazi s neba. Bilo da je u pitanju glas “tih i tanak”, ili kao “glas voda mnogih,” to je glas Svemogućeg Boga. Njegov glas ima vrhovnu vlast i dostojan je bezuvjetne poslušnosti. Kada je Pavao čuo poziv od Boga, on je rekao da se “nije žurio da se konzultira bilo s kim drugim” (Galaćanima 1,16). On nije tražio potvrdu ili odobrenje od vjerskih vođa svog naroda, ili čak od onih koji su već bili apostoli Kristovi. Osamio se s Bogom – spoznati puninu Božje svrha za svoj život.
Danas, kada Bog poziva kršćanina na konkretnu službu, prva reakcija mnogih je tražiti mišljenje drugih. Tko će me poslati? Tko će me financirati? Kao rezultat toga, glas Božji je ubrzo ugušen mišljenjima ljudi. No, kršćaninu koji je pozvan i koji je spreman staviti cijelo svoje povjerenje u Boga, dolazi blagoslovljeno ohrabrenje iz Božje Riječi: “Vjeran je Onaj koji vas poziva, on će to i učiniti.” (1. Solunjanima 5,24). Ispunjenje kršćanskog poziva na samom kraju isključivo ovisi od samog Boga.
NEMOJ ODLAGATI
Na kraju, Božji poziv je hitan. Kada je Jošua pred Izraelce stavio poziv služiti Bogu, rekao je: “odaberite sebi danas kome ćete služiti” (Jošua 24,15). Psalam 95,7 kaže: “Sad kad biste poslušali glas njegov …” Božji poziv ne čeka na trenutak koji čovjeku odgovara. Ne smijemo odlagati našu odluku da mu se predamo do nekog “povoljnijeg vremena”.
Đavao kaže “sutra”, ali Bog kaže “danas”. U Pjesmama nad pjesmama 1,24 – 3,2, nalazimo ozbiljno upozorenje protiv odgode odgovora na Božji poziv. Tu se opisuju ljudi koji se – u svom prosperitetu i samodovoljnosti – okrenu od Božjega poziva. Zapravo, kada se kasnije predomisle i okrenu da traže Boga, ali kasno je! Bog se povukao. Glas koji je nekada pozivao je sada muk. Trenutak prilike je prošao. Bez obzira je li poziv opći (kao u Miheju 6,8) ili specifičan (kao u 1. Petrovoj 4,11), želim vas ohrabriti da se odazovete na poziv. Uzmite ga ozbiljno. Podnesite Njegove provjere. Posvetite se nebeski poslovima. Nemojte si dozvoliti da budete još jedno od imena u nizu imena koja su pozvana – ali nikad izabrana.
Autor: Derek Prince; Prijevod: Aleksandar J.; Izvor: Siont.net
