Alkoholizam je jedna od mnogih ovisnosti koje urušavaju obitelj i društvo. Mnogi su u njega upali zbog beznadežnosti, nepravde, vlastitih promašaja… Bilo kako bilo, djeca ispaštaju, ali najčešće ne znaju izraziti tešku bol i muku u svome srcu, dok promatraju svoje roditelje koji postaju sve ‘dalji’ i sve ‘teži’ za povratak.
Ova priča, iskazana u ‘Pismu…’, jest zamišljena, ali je vjerojatno slična mnogim stvarnim pričama. Sjećam se, dok sam još radio u školi kao učitelj, kako je u razred stigla jedna djevojčica kojoj su se i otac i majka opijali danima, ne kuhajući niti ručak svojoj djeci, kojih je bilo četvero (svi ispod 10 godina). Djeca su im bila oduzeta i smještena u Dom. Koliko mora da je utisnutih i ružnih slika na duši te djece?! Pitanje je hoće li ih se, tijekom života, moći potpuno osloboditi. Da nije Božje milosti, znao bih da neće. Ovako, vjerujem da će na svom putu prepoznati Onog koji će ih moći i utješiti i ukloniti mnoge boli koje nisu ničim zaslužili.
„Već dugo me mučilo kako da ti priđem i kako da razgovaram s tobom, tata. Nekako me dosad bilo strah. Bilo me strah da me ne ćeš saslušati do kraja. Strah me bilo da ćeš me, kad počnem govoriti, odmah poslati u sobu i optužiti kako me mama nagovorila da ti kažem sve što nosim u srcu. Strah me bilo da ćeš pljusnuti i mene i nju koja je sve ove teške godine, dobro znaš, strpljivo bila uz tebe i htjela ti pomoći.
Dugo sam se borio s ljutnjom spram tebe, ponekad bi me i mržnja obuzela. A to nisam htio. Nisam htio zatvoriti mogućnost da se u mom preostalom djetinjstvu, ne ću moći opet radovati svome ocu. Nisam htio da me kroz život prati gorčina koja bi mogla jednog dana iz mene izbiti u nekom od svojih najružnijih oblika.
Tata, htio bih te slobodno voljeti, a ne osjećati grč u želudcu kad si u blizini. Htio bih skakati u tvoje krilo i zagrliti oko vrata, a ne strepjeti hoćeš li me odgurnuti pod izgovorom kako imaš puno posla. Htio bih te poškakljati ispod ruke, sjećaš li se, kao nekoć dok još nisu došli tmurni oblaci u naš dom. Htio bih se opet smijati tvojim šalama i gegovima kojima si me silno razveseljivao. Htio bih te iznova pitati o planinama, zvijezdama, kitovima… Da, i o onim pticama koje sa svih strana svijeta dolete i pronađu se na istoj hridini i u istome danu godine.
Da, htio bih sve to, ali ne mogu već dugo. I ne znam hoću li ikad više moći. A još se uvijek nadam da ćeš mi pričati priče prije spavanja. Ti si to bolje znao nego mama. Htio bih da ti i ja opet igramo stolni tenis. Već sam gotovo zaboravio kako se pravilno drži reket. Htio bih da opet idemo u kino ili na utakmice. Tvoje dosjetke i komentari bi me u tim prigodama uvijek nasmijavali.
Htio bih sve to, ali sada ti nisi u stanju. Znam da je i tebi, bar negdje u dubini srca, žao zbog toga. Vidim to kada ti se oči u nekim trenutcima zacakle dok zamišljeno gledaš kroz prozor… negdje u daljinu.
Htio bih i da si dobar prema mami. Da ne vičeš na nju kada ti se učini da te krivo pogledala. Da se ne ljutiš na nju kad je juha mlaka ili kad ti košulja nije dobro izglačana. Htio bih, ako ti to smijem reći, da bar nekad zagrliš mamu i poljubiš je ili bar da s njom normalno, mirno razgovaraš. Kad je velika vika među vama, plačem u svojoj sobi, ispod jastuka da me ne čujete. A kad je neka hladna šutnja između vas, onda kao da se i moje srce ledi.
Tata, pa ja niti svoje prijatelje već godinama nisam pozvao u naš dom. Nisam ih mogao zvati. Bojao sam se. Još uvijek imam tu bojazan. Uvijek bih pomislio: ”A što ako moj tata zaurla iz kuhinje dozivajući me zbog neke sitnice?” Ili: ”Što ako bi čuli neku psovku koju moj tata upućuje mami?”
Tata, teško mi je pitati te o nečemu što me još muči. Razmišljam o tome gotovo svaku večer prije spavanja. Mama mi, znam to, nije nikad rekla pravu istinu. Pitao bih te: ”Kako je tvoja mama, a moja baka umrla? Što se to dogodilo?” To me grize iako mnogi odrasli misle da jedan malodobni dječak treba razmišljati samo o igri, zabavi ili glazbi. Ali, u nama ima mnogo više nego se to može na prvi pogled vidjeti… Jedino što se, većina od nas, ne možemo izraziti o svijetu koji u nama buja, tj. o onome što uistinu osjećamo.
Baka mi je ostala u sjećanju kao draga i topla žena koja je bila uvijek nasmiješena, vedra, spremna za razgovor i pomoć kome bi god zatrebalo. Rado je i često dolazila kod nas. Još se sjećam kako se radovala kad bi me vidjela. Možda zato jer bih je uvijek dočekivao na ulaznim vratima s: ”Bako, moja bakice! Od svih baka – tvoje najljepše je lice!” To bi je uvijek razveselilo pa mi je taj pozdrav prešao u naviku.
No, onda je došlo vrijeme kad više nije bila tako nasmiješena. Naprotiv, bila je nekako zabrinuta i sve više odsutna. Gle, dolazila je sve rjeđe, i to samo kad ti ne bi bio kod kuće, tata. Jednom sam je pitao: ”Bako, što ti je? Što si tako zamišljena?” Odgovorila mi je, vjerojatno tek da nešto kaže: ”Ma, oblačno vrijeme ne utječe baš dobro na mene…” A toga je dana, dobro se sjećam, vani bio – vedar dan.
No, sada, nakon nekoliko godina od njene smrti, sve više postajem siguran da je neki drugi razlog njene zamišljenosti bio u pitanju. Nešto što je ukralo njenu vedrinu. Da, tata, znam da je sve to, na neki točno određeni način, bilo povezano i s tobom.
Jednom sam iz svoje sobe, prislonivši obraz na vrata, čuo njen glas kako govori: ”Ali, Petre, pokušaj barem misliti na svoju ženu i na svoga sina. Što ćeš ako ih izgubiš?” Tvoj odgovor je bio brz: ”Majko, nemoj se miješati u moj život.”
Od tog dana više vas nikad nisam vidio da razgovarate. Ona bi dolazila kod nas sve rjeđe pa smo mama i ja ponekad odlazili posjetiti je u njen malen stan na drugom kraju grada. Ti si uvijek imao nekog prječeg posla pa nikad nisi išao. Sad znam da si je namjerno izbjegavao.
Kad je baka iznenada morala otići u bolnicu, mama mi je rekla da ima velike bolove u trbuhu i da tamo mora ostati neko vrijeme. Ostala je zauvijek. Dugo sam plakao nakon njene smrti jer sam je volio i, nekako, znao da nije morala otići. Znao sam da sam mogao još neko vrijeme slušati njene priče iz djetinjstva. A i pozdraviti je još poneki put onako kako je ona to najviše voljela.
Na pogrebu sam, kroz suze, gledao prema tebi. Kao da sam baš u tim trenutcima na tvom izrazu lica očekivao odgovor. Znam da je glupo, ali kao da sam čekao da čučneš do mene, pogledaš me u oči i kažeš mi, baš na tom mjestu, što se dogodilo i zašto je baka umrla. No, to od tebe nisam dočekao ni tu ni na bilo kojem drugom mjestu. Već je tri godine prošlo od toga, a ti je nisi ni spomenuo. Slutim da je to povezano i s tajnom koju ti, tata, ne želiš nikome reći, a kamoli priznati.
Tata, znam da piješ. Znam da mnogo piješ i da to traje jako dugo. I ne mogu ti opisati koliko se ta strašna spoznaja duboko nastanila u meni i koliko me prati na gotovo svakom koraku. Prati me kad ustanem ujutro i poželim te pozdraviti, a ti već budeš mrk i nervozan. Prati me u školi jer me uvijek uhvati strepnja kad se priča o obitelji: o ocu, majci, baki, djedu. Spustim glavu dolje bojeći se da me netko ne prozove kako bih rekao koju riječ o svojoj užoj obitelji. Snašao bih se ja već nekako, ali se bojim da bi me odalo zamuckivanje i crvenilo na licu.
Jednom me profesor iz hrvatskog jezika pitao: ”Što najviše voliš kod svoga oca?” a ja nisam znao što bih rekao. Zanijemio sam osjetivši neku tupu i neugodnu krivnju. Zbog tebe. A ne bih htio da mi se to opet dogodi.
Navečer, prije spavanja, prije negoli utonem u san, često me prati misao: ”Hoću li i ja biti kao i moj tata? Hoću li i ja piti?” Neki kažu da čovjek postaje ono o čemu najviše razmišlja. Htio to ili ne. Ne znam, tata.Spoznaja da gotovo svakodnevno piješ, promijenila je moje djetinjstvo. Ono nije isto kao nekoć. Postajalo je teže i sumornije.
Ovo ti pišem dobro znajući da bih zbog ovih riječi mogao dobiti čak i batine od tebe. Ili barem dugu zabranu izlaska u dvorište. Nije važno, tata. Ja te već pomalo i razumijem. Razumijem da se tako loše ponašaš jer te alkohol zarobio. Razumijem da ti ne možeš kontrolirati svoj život. To je jače od tebe.
No, pišem ti još zbog nečega. Pišem ti i zato što sam primijetio da se mama u posljednje vrijeme ponaša drukčije nego prije kad je imala više snage za izdržati sve obveze na poslu, kao i one kod kuće. Uključujući i tvoj problem.Vidim je umornu ujutro, umornu popodne, umornu navečer. Ona ne vidi da ja vidim kako joj suze teku dok pere ili sprema posuđe.Vidim na njoj neke bakine sličnosti u vrijeme njenih posljednjih nekoliko godina. Tata, ne bih volio da i mama… znaš već.
O, kad bi mi mogao reći istinu: je li baka umrla od tuge i boli koju je nosila u svome srcu zbog tebe? Kad bi mi mogao reći čime te tako teškim povrijedila da si joj se prestao sasvim obraćati, pa i brinuti za nju. Ili si ti, tata, povrijedio nju (i sve nas) svojom ovisnošću o alkoholu koji je izobličio tvoj karakter?
Jesi li slomio njeno srce, nakon čega je počela kopniti odustajući od truda za bilo čime, uključujući i razgovor, igru sa mnom? Kao da je bol koju je u sebi nosila bila jača od nje. Sve sam sigurniji da je odustajala od života i tako se sasvim ugasila. Kako je to tužno, tata… Pišem ti, jer ti sve ovo ne bih uspio reći u lice.
Moraš još nešto znati. Moraš znati da je mama na rubu. Spominje da ne će moći još dugo ovako izdržati. Ponekad spomene da te još voli, ali da nije sigurna hoće li to sve izaći na dobro. Pokušavala ti je pomoći, ali se, nažalost, iscrpila. Naišla je na tvrdoću tvoga srca koje nije dalo na sebe. Koje, eto, nije htjelo niti priznati da ima problem. Baka mi je, sjećam se, govorila kako je najvažnije ono što se događa u ljudskom srcu.
Mama se sve više gubi. Njenu tugu dugo vidim i osjećam. Sad ju je prekrila i neka čudna ravnodušnost koja je promijenila čak i crte njena lica. Teško mi je to reći, ali ona nije više tako lijepa kao što je bila prije. Mislim da nisi ni primijetio kako ne brine o svojoj divnoj kosi kao što je to činila prije. Ne zove više ni one svoje prijateljice koje su joj svaki tjedan znale doći na kavu.
Pored svega toga, prošli tjedan se dogodilo još nešto. Dogodilo se nešto zbog čega se bojim za nju. Po prvi put sam vidio da je i ona uzela ono piće. I tko zna otkad tako.
Te noći sam, naime, nešto ružno sanjao. Naglo sam se probudio krenuvši u vašu sobu. Ti si, tata, spavao dubokim snom, a mame nije bilo pored tebe. Pošao sam u dnevni boravak i vidio je kako brzo naginje čašicu u kojoj je bila neka smeđa tekućina. Primjetila me. Osjetio sam kako su mi suze navrle na oči i pale niz obraze. Što sam mogao prije, vratio sam se u krevet, pokrio dekom preko glave i nastavio plakati. Znao sam svim svojim bićem da se sprema nešto grozno, groznije od bilo kakva ružnog sna.
Nije pomoglo ni to što je brzo došla u sobu i cijelog me, onako sklupčana, zagrlila roneći i sama suze koje su joj se skupile zbog svega. Slutio sam da ću vas oboje izgubiti. Tog trena teži je u meni bio taj strah nego da su me prekrile sve deke ovog svijeta.
Dugo je tu stajala, a onda je, kad je zaključila da sam zaspao, otišla. Ni sam ne znam kako, ali mi se u tim trenutcima dogodilo nešto što ti ne želim propustiti reći pa što god ti mislio o tome, tata. Pod tom dekom, kad su se suze počele sušiti, sjetio sam se nečega što mi je baka još davno govorila. Rekla bi mi: ”Luka, kad se u životu nađeš u nekoj situaciji koja ti se čini teškom, nemogućom i neizdrživom – onda stani i u svojoj samoći zovi Boga upomoć. Ali svim svojim srcem…”
I, gle, baš to sam tada učinio. Rekao sam: ”Bože moj, ako zaista postojiš, onda mi pomozi. Ako me voliš, onda dođi i utješi me. Ako si velik, onda me umiri. Ovdje, pod ovom dekom. Ako si ljubav, smiluj se mojoj mami i mome tati… neka se napiju tvojim mirom… Oprosti im, Bože, molim te…”
Ne znam kako je sve to izašlo iz mene, ali je izašlo. Taj doživljaj ne mogu usporediti ni s jednom igrom, pričom ili bilo čime dotad doživljenim. Ispod te deke sam doživio neopisiv mir koji je preplavio moje malo i slabo biće. To je bio kao topli dodir nekoga tko je sve znao… Kao da sam čuo glas: ”Dijete moje, ne brini… ja sam tu. Osloni se na mene… vidjet ćeš…”
Ubrzo nakon toga sam i zaspao, a ujutro se probudio s osjećajem da nisam sam. S nekim živim osjećajem da imam nevidljiva saveznika koji je postao moj štit. Nekako znam, tata, da mi je Bog dao snagu da ti ovo napišem. Da ti mogu od sveg srca reći da te volim i da te ne želim izgubiti.
Znam da ti možeš bolje od ovoga gdje si danas i da se, u svojoj nutrini, sramiš samoga sebe. Znam da se osjećaš nisko i poraženo. Jer ti i jesi poražen. Ali to još uvijek ne priznaješ, tata. Ne priznaješ da si slab i da si ovisnik. Tebe još nije taknulo koliko si boli nanio svojoj majci, svojoj ženi i meni. Još nisi svjestan koliko si nam ukrao osmijeha, igre, razgovora i ljubavi kroz protekle godine. Još nisi svjestan koliko si nam podario neprospavanih noći. Koliko suza koje nismo htjeli, a morali smo ih liti.
Opraštam ti, tata. Ne osjećam više ni ljutnju ni gorčinu prema tebi. Znam da sada nisi svjestan koliko te volimo mama i ja i koliko još uvijek želimo biti uz tebe. Samo kad bi poželio priznati, doći do kajanja. Vjerujem da bi se onda sve počelo mijenjati i ponovo slagati. Makar se vrijeme ne može vratiti. Znam da nisi loš čovjek, ali ipak činiš toliko toga lošeg. Nalijevaš se tekućinom koja nikome nije uspjela ispuniti dušu. Samo bi je natopila zlim kapima koje bi se potom prelijevale ne samo po njihovim dušama, već i po dušama njihovih najbližih.
Tata, pogledaj, osvrni se: ti nemaš više kamo… pusti taj svoj ponos. Kao i ja, i ti možeš podignuti pogled prema Nebu. Potraži, zavapi bolje kapi. Kapi koji te mogu ozdraviti. Umiriti. Obnoviti. Da, i tebe i mamu. Ništa ne ćeš izgubiti, a možeš dobiti sve. A ja… ja ću biti u tvojoj blizini i strpljivo čekati. Mi smo još uvijek obitelj, zar ne, tata?”
Autor: Dražen Radman
