Evo nekoliko razloga zašto nam je Bog dao četiri Evanđelja umjesto samo jednoga:
1) Kako bi nam dao potpuniju sliku Krista. Iako je cijela Biblija nadahnuta Bogom (2. Tim 3,16), On je koristio ljudske autore različitih pozadina i osobnosti kako bi ispunio svoje namjere kroz njihovo pisanje. Svaki evanđelist iza svojega je Evanđelja imao specifičnu svrhu, a u postizanju toga cilja svaki je naglasio različite aspekte osobe i službe Isusa Krista.
Matej je pisao hebrejskoj publici, a jedna od njegovih namjera bila je da pokaže iz Isusova rodoslovlja i ispunjenja starozavjetnih proročanstava da je On bio dugo očekivani Mesija, te da se zato u Njega treba vjerovati. Matejev naglasak sastoji se u tome da je Isus obećani Kralj, “Sin Davidov”, koji će zauvijek sjediti na Izraelovu prijestolju (Mt 9,27; 21,9).
Marko, Barnabin rođak (Kol 4,10), bio je očevidac događaja u Kristovu životu, a bio je i prijatelj apostola Petra. Marko je pisao za pogansku publiku, što se vidi po tome što nije uključio mnoge stvari koje su bile važne židovskim čitateljima (rodoslovlja, Kristove polemike sa židovskim vođama njegova vremena, česte referencije na Stari zavjet itd.). Marko naglašava Krista kao Slugu patnika, Onoga koji nije došao da mu služe, nego da On služi i dade svoj život kao otkup za mnoge (Mk 10,45).
Luka, “ljubljeni liječnik” (Kol 4,14), evanđelist i pratilac apostola Pavla, napisao je i Evanđelje po Luki i Djela apostolska. Luka je jedini poganski autor Novoga zavjeta. Oni koji su koristili njegove spise u geološkim i povijesnim studijama njega već dugo prihvaćaju kao marljiva i vrhunskog povjesničara. Kao povjesničar, on tvrdi da je njegova namjera bila zapisati uredan izvještaj o Kristovu životu zasnovan na izjavama očevidaca (Lk 1,1-4). Budući da je specifično pisao Teofilu, koji je po svemu sudeći bio utjecajan poganin, njegovo je Evanđelje bilo sastavljeno s poganskom publikom na umu, a namjera mu je bila pokazati da se kršćanska vjera temelji na povijesno pouzdanim i provjerljivim događajima. Luka često Krista naziva “Sinom čovječjim”, naglašavajući njegovu ljudskost, a također iznosi mnoge detalje koje ne nalazimo u ostalim Evanđeljima.
Evanđelje po Ivanu, koje je napisao apostol Ivan, razlikuje se od ostala tri Evanđelja i sadrži mnogo teološkoga sadržaja u pogledu osobe Krista i značenja vjere. Matej, Marko i Luka nazivaju se “sinoptičkim Evanđeljima” zbog sličnih stilova i sadržaja te zato što nam daju sinopsis Kristova života. Ivanovo Evanđelje ne započinje Isusovim rođenjem ili zemaljskom službom, nego aktivnošću i osobinama Sina Božjega prije no što je postao čovjekom (Iv 1,14). Ivanovo Evanđelje naglašava Kristovo božanstvo, što vidimo u njegovoj upotrebi izraza poput “Riječ bijaše Bog” (Iv 1,1), “Spasitelj svijeta” (Iv 4,42), “Sin Božji” (što se više puta koristi) i “Gospodin i… Bog” (Iv 20,28). U Ivanovu Evanđelju, Isus također potvrđuje svoje božanstvo koristeći nekoliko izjava koje počinju riječima “Ja sam”, među kojima je možda najznačajnija izjava u Ivanu 8:58, gdje veli “… prije nego što je Abraham bio, ja jesam” (usporedi s Izl 3,13-14). Međutim, Ivan također naglašava činjenicu Isusove ljudskosti, u želji da pokaže pogreške gnostika, religijske sekte njegova vremena, koji nisu vjerovali u Kristovu ljudskost. Ivanovo Evanđelje doslovno iznosi njegovu glavu namjeru pisanja: “Mnoga je druga čudesa učinio Isus pred svojim učenicima. Ona nisu opisana u ovoj knjizi. A ova su opisana da trajno vjerujete da je Isus Mesija, Sin Božji, te da vjerujući imate život po njemu” (Iv 20,30-31).
Dakle, budući da imamo četiri različita, a ipak jednako točna izvještaja o Kristu, otkrivaju nam se različiti vidovi njegove osobe i službe. Svaki izvještaj postaje poput različito obojene niti u tapiseriji istkanoj kako bi se dobila potpunija slika o toj Osobi koju nitko zapravo nije mogao opisati. Iako nikad nećemo sasvim razumjeti sve o Isusu Kristu (Iv 20,30), preko četiri Evanđelja možemo znati dovoljno kako bismo cijenili njega i ono što je učinio za nas te tako po vjeri u njega imali život.
2) Kako bi nam omogućio da objektivno potvrdimo istinitost njihovih izvještaja. Od najranijih vremena, Biblija kaže da se presuda u sudnici ne smije donijeti protiv osobe na temelju svjedočanstva jednog očevica, nego da treba biti minimalno dvojice ili trojice (Pnz 19,15). Isto tako, posjedovanje različitih izvještaja o osobi i zemaljskoj službi Isusa Krista daje nam mogućnost da procijenimo točnost informacija koje imamo o njemu.
Simon Greenleaf, dobro poznat i prihvaćen autoritet po pitanju toga što sačinjava pouzdane dokaze u sudnici, ispitao je četiri Evanđelja s pravnog stajališta. Zabilježio je da je vrsta izjava očevidaca u četiri Evanđelja – izvještaja koji se slažu, ali u kojima svaki autor po vlastitoj odluci bira ispustiti ili dodati detalje koje drugi ne uključuju – tipična za pouzdane, neovisne izvore koji bi se prihvatili u sudnici kao snažni dokazi. Da su Evanđelja sadržavala sasvim iste informacije s istim detaljima napisanim s istoga stajališta, to bi upućivalo na dosluh, odnosno da su se pisci prije pisanja sastali kako bi “uskladili priče” u namjeri da im zapisi budu uvjerljivi. Razlike između Evanđelja, pa čak i prividna proturječja u detaljima nakon prvog čitanja, govore o neovisnoj naravi tih spisa. Prema tome, neovisna narav četiri izvještaja Evanđelja, koji se slažu u informacijama ali razlikuju u perspektivama, količini detalja i zapisivanju određenih događaja, pokazuju da je zapis koji imamo o Kristovu životu i službi u Evanđeljima činjeničan i pouzdan.
3) Kako bi nagradio marljive istraživače. Pojedinim proučavanjima svakog Evanđelja mnogo toga se može dobiti. No ipak, još više se može dobiti uspoređujući i stavljajući u opreku razne izvještaje o specifičnim događajima u Isusovoj službi. Na primjer, u Mateju 14 nalazimo događaj hranjenja 5000 ljudi i Isusov hod po vodi. U Mateju 14,22 kažu nam da: “Odmah posije toga Isus primora učenike da uđu u lađicu i pred njim otplove na drugu obalu dok on otpusti narod.” Možemo se zapitati, zašto je to učinio? Matej nam za to ne iznosi nikakav razlog. No, kad to kombiniramo s izvještajem u Marku 6, vidimo da su se učenici vratili od istjerivanja demona i liječenja ljudi po autoritetu koji im je on dao kad ih je poslao dvoje po dvoje. Međutim, vratili su se s “napuhanim glavama”, zaboravljajući svoje mjesto, pa čak i spremni Njega poučiti (Mt 14,15). Tako, šaljući ih navečer da odu na drugu stranu Galilejskog mora, Isus im otkriva dvije stvari. Dok se bore s vjetrom i valovima u vlastitoj snazi sve do ranih jutarnjih sati (Mk 6,48-50), polako uviđaju da 1) ništa ne mogu postići za Boga u vlastitoj snazi i 2) ništa nije nemoguće ukoliko zazovu Njega i žive ovisni o njegovoj sili. Postoje mnogi drugi odlomci koji sadržavaju slično “blago”, a marljiv student Božje riječi koji uspoređuje Pismo s Pismom može ga pronaći.
