Muhamed, osnivač islama, tvrdio je da se Bog (Allah) prethodno objavio Židovima i kršćanima, ali da su ovi zapravo iskvarili vjeru i izmijenili svete spise, te da Stari i Novi zavjet nisu pouzdani. Po Muhamedu, Kuran predstavlja Božje riječi i jedina je savršena sveta knjiga.
Evo nekolicine interesantnih primjera koji ovo ilustriraju (brojevi u zagradama su sure i ajeti Kurana u kojima se ove priče nalaze).
- Razapinjanje u Egiptu u vrijeme Josipa (Jusuf) i Mojsija (Musa) (12:41, 20:71)
U Kuranu nalazimo da su Egipćani prakticirali raspeća kao kaznu u vrijeme Josipa (19. st. p.n.e.) i Mojsija (15. st. p.n.e.). Problem je što se raspeća kao vid kazne prvi puta javljaju tek u Perziji u 6. st. p.n.e., dakle mnogo stoljeća kasnije. Ovdje vidimo da je Muhamed znao priče o Mojsiju i Josipu, ali ih je začinio novozavjetnim detaljima o raspeću kao kazni.
- Poistovjećenje Marije (majke Isusove) i Mirjam (Mojsijeve sestre) (19:28, 66:12)
U Kuranu nalazimo slučajeve miješanja različitih biblijskih događaja koje imaju poneki sličan element. U ovom slučaju taj element je ime Miryam (heb. מִרְיָם). Treba objasniti da se u hrvatskim prijevodima Starog zavjeta za ime Mojsijeve sestre koristi oblik Mirjam, što je naša inačica spomenutog hebrejskog imena. Ime Isusove majke također je Miryam, samo što mi za nju koristimo grčki oblik ovog imena – Marija (Μαρία ili Μαριάμ), budući da je Novi zavjet pisan na grčkom jeziku. Na arapskom, za obje ove ličnosti koristi se jedan oblik Maryam (مريم; kod domaćih muslimana Merjema), i to korištenje istog oblika imena dovelo je Muhameda do velike zabune, te je ove dvije ličnosti pomiješao.
Po Starom zavjetu, Mojsije i Aron (u Kuranu Harun) imaju sestru po imenu Maryam. Kuran također potvrđuje da je Maryam sestra Arona, a Aron brat Mojsijev (sure 19 i 20), a svi su nazvani Imranovim sinovima, te je ova starozavjetna porodična veza potvrđena. Međutim, ovu ženu od Isusove majke razdvaja nekih tisuću i pol godina, a čitajući Kuran (gore navedene stihove) vidimo da je Muhamed nedvosmisleno pomiješao ove dvije ličnosti i smatra ih jednom te istom osobom, te ispada da je Mojsije ujak Isusa, što je historijski svakako nemoguće.
- Mojsije i Samarićani (20:35-88, 95)
U Kuranu nalazimo da je u toku izlaska židovskog naroda iz Egipta pod Mojsijevim vodstvom netko po imenu Samirija (ili Samarićanin) naveo Židove na to da naprave zlatno tele kao idol kojem će se klanjati. Ova priča svakako podsjeća na biblijsku priču sličnog sadržaja koja je nastala mnogo ranije. Međutim, pored toga što Biblija u ovoj priči ne spominje ni Samarićane niti bilo koga sa sličnim imenom, problem je taj što su i grad Samarija i etnička grupa Samarićana (mješanci Židova i drugih naroda) nastali mnogo stoljeća kasnije.
Ovdje vidimo da je Muhamed izgleda pomiješao dvije priče Židova iz svoga vremena, priču o izlasku iz Egipta za vrijeme Mojsija i priču o Samarićanima kao onima koji su iskvarili židovsku religiju. Židovi toga doba su na Samarićane gledali s mržnjom, jer nisu bili čisti Židovi i religija im nije bila čist judaizam, već njegov iskvareni oblik.
- Mojsije i Haman (28:5-8)
Ovo je još jedan primjer miješanja biblijskih događaja sa sličnim elementima. U Bibliji, knjiga o Esteri govori o vremenu kada je židovski narod živio pod vlašću Perzijanaca. Tu nalazimo priču o Hamanu, zlom perzijskom velikašu, koji želi istrijebiti židovski narod. Događaji opisani u toj priči dogodili su se u 5. stoljeću p.n.e. U Kuranu nalazimo spomen ovog velikaša, ali je on stavljen u Egipat za vrijeme Mojsija, specifičnije, u vrijeme kad je faraon želio pobiti židovsku mušku djecu, tj. nekih tisuću godina ranije od onog u Esteri. Muhamed je očigledno pomiješao te dvije židovske priče sa sličnim elementima: priču o planu faraona da ubije židovsku mušku djecu za vrijeme ropstva u Egiptu i priču o Hamanovom planu da istrijebi Židove za vrijeme njihovog ropstva pod Perzijom.
Po svemu što smo vidjeli, Kuran je dobrim dijelom inspiriran Svetim pismom, no materija je prepričana i obrađena traljavo i puna je grešaka, kao i pokazatelja da autor nije dobro poznavao tematiku koju je obrađivao. Je li ovo zaista riječ vječitoga Boga ili samo ljudski spis? Dokazi glasno govore u korist druge opcije.
Autor: Aleksandar Jovanović
