Bila su dva brata blizanca, gotovo nerazdvojiva. Gdje je bio jedan, i drugi je sigurno bio tamo. Njihov dom nije bio ni bogat ni siromašan. Obitelj je imala sve što joj je bilo potrebno i nad njima nije bilo mračnih oblaka.
Dječaci su zajednički pohađali vjeronauk do svoje desete godine. Zatim se slika promijenila. Per je i dalje iz nedjelje u nedjelju vjerno išao na vjeronauk, a Karl samo tu i tamo. Pronalazio je razne isprike. Ljeti je sa svojim ocem išao u ribolov, zimi na skijanje. Peru je bilo teško biti bez Karla, ali još gore mu se činilo da ne ide u crkvu.
Kad je dječacima bilo oko petnaest godina, jedne nedjeljne večeri oboje su pošli u crkvu da čuju nekoga poznatog pjevača. Karl je išao iz radoznalosti jer je volio glazbu. Per je išao jer nije mogao ne ići u dom Božji.
Ta večer bila je večer rastanka za blizance. Bilo je to ozbiljno bogoslužje sa silnim osvjedočenjem i upućen je bio poziv do oltara. I Karl je čuo poziv, ali kad ga je evanđelist pitao hoće li svoje srce predati Gospodinu, odmahnuo je glavom.
Ali drukčije je bilo s Perom. Njegovo srce bilo je spremno. Nije ga bilo potrebno nagovarati. Te noći divno je bio spašen. Kasnije je Per ušao u biblijsku školu i postao misionar te je mnogo godina bio odsutan od kuće.
I Karl je nastavio svoje obrazovanje. Ušao je u poslovne vode i izgleda da mu je sve uspijevalo. Oženio se i imao nekoliko djece. Imao je sve što mu srce može poželjeti. Osvjedočenje koje je osjetio kad je bio mlad bilo je zaboravljeno.
Jednoga dana Per je došao kući. Karl ga je izveo i pokazao mu sve što posjeduje. Trijumfalno, ali samilosno gledao je svoga brata koji je stajao pred njim. Ispružio je ruke i rekao: “Sve sam to stekao svojim vlastitim rukama i glavom.”
Peru se to učinilo kao bogohuljenje. Osjetio je oštru bol od brige nad hvalisavim stavom svoga brata. Ali Karl je stajao smijući se i očekujući odgovor.
Per je pogledao svoga brata i tiho mu rekao: “Nemoj zaboraviti sudbinu bogataša.” Karl se ponovno nasmijao i rekao: “Pokušavaš li me prisjetiti priča s vjeronauka?”
Per nije osjećao da bi dalje trebao raspravljati o tome. Odmaknuo se kad je brat ušao u skup automobil. “Imam posla”, rekao je Karl, “vidimo se.” Morao je proći dug put i naumio je voziti cijelu noć. Per je gledao kako mu brat odlazi. Čudan i bolan osjećaj prošao je njime, jedan težak pritisak.
Spavao je u kući svojih roditelja. Oko ponoći zazvonio je telefon. Karlu se dogodila ozbiljna nesreća i bio je u bolnici. Probudio je roditelje i Karlovu ženu i svi su pojurili u bolnicu. Kad su ušli, liječnik im je rekao: “Samo jedan od vas može ući da ga vidi.”
“Zašto ti ne odeš, Per?” rekla je Karlova žena. Slijedio je liječnika. Kad su ostali sami, liječnik mu je rekao: “Nema nade. Beznadno je izgorio, ali još je uvijek živ i povremeno pri svijesti.”
Per se približio krevetu, svjestan strašno neugodna mirisa. Sve što je mogao vidjeti bila je gomila zavoja i dvije tamne mrlje gdje su bile oči. Karl je povremeno zamrmljao.
Sagnuo se i šapnuo: “Karl, ja sam tvoj brat Per. Možeš li me čuti?” Ispočetka nije bilo odgovora, a onda, iznenada, stenjanje i Karl je upitao: “Što se ono dogodilo s bogatašem?” Per nije htio odmah odgovoriti. Tražio je najutješniju riječ. Ali vidio je ona dva tamna oka kako zure u njega čekajući.
“Bog mu reče: Još noćas zatražit će ti se natrag duša. Komu će pripasti ono što si skupio?” Sve je bilo tiho. Konačno je Karl rekao: “Per, ti si bolje izabrao.”
Per je gledao dolje u svoga brata koji je stenjao od boli. Još niže se sagnuo, posve blizu do svoga brata blizanca i šaptao mu: “Krv Isusa Krista, Sina Božjega, čisti nas od svakoga grijeha.” Nije dobio odgovor. Bratovo stenjanje postajalo je sve slabije i slabije. Konačno je utihnulo.
Tada su zazvonila crkvena zvona. “Još noćas …” šapnuo je Per padajući na koljena uz krevet svog brata. (Priča iz Danske)
