Ako je Bog stvorio svijet, je li stvorio i zlo? Ako je stvorio zlo, je li Bog dobar? Ako je Bog stvorio svijet dobrim, a zlo mu se neočekivano prikralo, znači li to da Bog nije sveznajući? Ako je Bog stvorio svijet dobrim, i želio je da ostane takvim, no zlo je ipak izraslo iz stvorenog dobra, znači li to da Bog ipak nije svemoguć?
Ova i slična pitanja često se mogu čuti i vidjeti u suvremenom društvu. Ukoliko uključimo televizor i pogledamo dnevnike, vijesti i slične emisije, odmah ćemo zapaziti nerazmjer između dobrih i loših vijesti. Čemu je to tako?
Čovjek kao izvor zla?
Ako uzmemo Bibliju kao izvor za našu spoznaju zla u ovome svijetu, onda nam je dakako polazna točka upravo edenski vrt. Dakle, u knjizi Postanka možemo vidjeti kako Bog ljudima daje vlast nad kreiranim, da upravlja i da se brine za stvoreno. Čovjek od tog odnosa s Bogom dobiva vlast nad svime stvorenim, od odnosa s prirodom dobiva sve što mu je potrebno za život, a svijet dobiva ikonu Božju – čovjeka s kojim je u svakodnevnoj interakciji. Bog je učinio dobro i stvorio si je saveznika – čovjeka, koji zajedno s njime upravlja nad svim stvorenim.
Sve što je Bog stvorio bilo je dobro, ili kako stoji u Pismu: „I vidje Bog sve što je učinio, i bijaše veoma dobro“. Ipak, problem koji je nastao i kojeg danas poznajemo kao zlo, nije nastao iz izvorne kreacije, jer sve što je stvoreno imalo je određenu svrhu za dobrobit „Bog-čovjek-svijet“ odnosa. Zlo nastaje kada čovjek pomisli da „zna bolje“ i da mu Božje vodstvo nije potrebno. Grijeh se dogodio u trenutku kada je čovjek pomislio da mu Bog ne dopušta da se u potpunosti realizira. U primjeru iz edenskog vrta možemo vidjeti da je čovjek poželio biti mudar poput Boga: „Vidje žena da je stablo dobro za jelo, za oči zamamljivo, a za mudrost poželjno“. Dakle, zlo nastaje kada se Božja ljubav, i sloboda koja nam je darovana, zloupotrijebi.
Grijeh nije ništa drugo doli klanjanje čovjekovoj neovisnosti od Boga, i vjere u svoje spoznajne mogućnosti kao izvorište svega dobroga. Stoga, kao što se možemo uvjeriti iz svakodnevnih situacija, zlo se najprije nalazi u čovjekovom umu, odnosno u čovjekovom promišljanju o Bogu kao o onome koji ugnjetava. Ta misao se kasnije materijalizira u čovjekovom djelovanju, a koje na kraju rezultira pokvarenosti i izopačenosti osobe i svijeta. Na kraju, svu tu izopačenost sa zgražanjem promatramo u 19:30 na HRT-u, ili kasnije na Red Carpetu.
Uloga Sotone
Mnogi bi na ovo mogli naći zamjerku. Ako je Bog stvorio svijet dobrim, i ako se zlo ušuljalo zbog čovjekova stava prema Bogu, znači li to da je Bog ipak nemoćan pred zlom, odnosno da Bog nije mogao spriječiti zlo te je ono već u samom stvaranju bilo na neki način ukodirano u postojanje bez Božje volje? Kako bih odgovorio na ovo pitanje, moramo razumjeti da pitanje nije utemeljeno na ateističko-agnostičkim spoznajama! Odnosno, ovo pitanje već pretpostavlja postojanje Boga, kreacije svijeta i čovjekove odluke za nezavisnošću.
Mogli bismo reći da je Sotona djelomično odgovoran. On je entitet, biće svjetlosti; osoba koja ne stanuje u svjetovnim dimenzijama, odnosno u dimenziji koja je predana čovjeku da vlada njome u suradnji sa Bogom.
Kako Sotona djeluje? On djeluje tako da optužuje braću, odnosno da Bogu optužuje ljude radi njihova grijeha. No zanimljivo je da sam Isus Krist govori kako je Sotona dobio mogućnost takvog djelovanja. Odnosno Sotona nije neka vrsta „protuboga“, već osoba koja je dobila dopuštenje za određeno djelovanje od samoga Boga: „Evo Sotona zaiska da vas prorešeta kao pšenicu“.
Iz ovoga vidimo kako je Bog dopustio Sotoni da svojim djelovanjem propitkuje čovječje srce, čovjekova djelovanja te ga dovodi u stalno promišljanje o svome životu s Bogom. Dakle, u početku svijeta (u vrtu u Edenu), Sotona je već bio prisutan da propitkuje čovjekovo srce, klanja li se ono Bogu ili sebi. Tu je ponukan đavlom, čovjek pao u prvi grijeh.
Odnos kao odgovor
Djelovanje za sebe osobno a protiv Boga, odnosno protiv dobroga, nužno vodi prema iskrivljenju etičkog sustava u svijetu. Mnogi će pitati, zašto ljudi pate ako je Bog stvaran? Zašto djeca bivaju mučena i ubijana ako je Bog dobar? Na ova pitanja nužno odgovaramo time da upozorimo kako je Bog već napravio sve što je potrebno za spasenje onih koji pate i onih koji umiru. On gleda dalje od naših fizičkih potreba i dodiruje naše ontološko „Ja“. Isus Krist je došao na svijet, i umro za svijet, upravo iz razloga da se mučenici i patnici imaju na koga osloniti. Isus stoga i govori: „Dođite k meni svi vi umorni i opterećeni i ja ću vas odmoriti“. Bog djeluje na način da čovjeku daruje svoj mir: „Mir vam ostavljam, mir vam svoj dajem“. Ipak, na nama je velika zadaća ukoliko želimo naš svijet vratiti u obličje onog prvobitnog.
Stoga, svako zlo dolazi od čovjeka. Ratovi, ubojstva, mučenja i bolesti dolaze od čovjekove pale prirode – od njegova egoizma. Zaboravljajući na Boga stvoritelja čovjek zauzima poziciju upravitelja svijeta i postavlja sebe za glavnog direktora, dok Boga u potpunosti marginalizira a često i isključuje iz svakodnevnih poslova. Čovjek nije kreiran tako da samostalno vodi i upravlja svijetom, već kao što smo ranije napomenuli, on je stvoren kako bi surađivao s Bogom, odnosno da djeluje zajedno s Bogom. Ukoliko će odnos i dalje biti prekinut, odnosno ako ga neće biti, boljitak u osobnome životu kao i u svijetu općenito, jednostavno nemamo pravo očekivati.
Rješenje za zlo koje je nastalo u svijetu jest upravo u nama samima. Moramo početi voljeti. Moramo se žrtvovati za dobrobit drugih. Isusova žrtva nam je jedini primjer takve požrtvovnosti kao i Njegove riječi: „Nitko nema veće ljubavi od ove: položiti vlastiti život za svoje prijatelje“. Ukoliko vidimo nevolje i zlo u našim životima, učinimo sve da ih ispravimo. Borimo se protiv njih prvo u vlastitoj svakodnevici, borimo se prvo s našim osobnim grijehom, a tek onda i s grijesima svijeta! Ne dopuštajmo da u našem govoru krivimo Boga zbog naših misli i zbog djela koja se po njima materijaliziraju.
Nemojmo više gledati na naslovne stranice Jutarnjeg lista, Večernjeg, ili 24 sata, s gađenjem i zgražanjem. Mi imamo naše živote i ovaj svijet u našim rukama. Mi možemo donositi odluke, mi možemo težiti etičkom ponašanju, a time možemo promijeniti i vijesti u televizijskim emisijama i naslove u tiskanim medijima. Možemo umanjiti zlo koje se svakodnevno događa oko nas, i to ako samo počnemo moliti. Malo po malo, najprije sami, a onda s obitelji i prijateljima. Uistinu, kako nas je Isus učio moliti, molimo Oca da bude Njegova volja na zemlji isto kao što je to na Nebu. Okrenimo naše poglede prema Bogu s kojim jedino možemo prekinuti niz grijeha i zala, obnovimo raskinute odnose i započnimo živjeti boljim životom, onakvim kakvog nam je Bog još u edenskom vrtu podario.
Autor: Almir Pehlić
