Veliki umovi sve više se bave fenomenom kliničke smrti. Dok neki opravdavaju stvarno stanje smrti i zagrobnog iskustva svjedoka, većina ih tvrdi kako je riječ o običnoj iluziji mozga, koji proizvodi određene slike uključujući i događaje (kao u slučaju sna) i nakon što srce prestane kucati.
Davne 1975. osobit utjecaj na svjetsku javnost dala je knjiga čuvenog predavača i filozofa Raymonda Moodya pod nazivom Život poslije života. U svom djelu istražuje više od stotinu slučajeva ljudi koji su doživjeli tzv. kliničku smrt, nakon koje su ponovno oživjeli.
Nevjerojatne priče ispričane u toj knjizi predstavljaju dokaz da nakon tjelesne smrti uistinu postoji život. Moody prepričava svjedočanstva onih koji su otišli “na drugu stranu” i vratili se, a sva su ta svjedočanstva nevjerojatno slična i nevjerojatno pozitivna po svojoj prirodi.
Zanimljiv je naglasak na gotovo identičnim ”izvantjelesnim iskustvima”. Uglavnom je riječ o tunelu na kraju kojeg se nalazi svjetlo, vide svoje tijelo koje napuštaju te doživljavaju osjećaj neopisivog blaženstva i spokoja. Prema ovome može se zaključiti kako svi odlaze na isto mjesto te priče o nekom biblijskom raju i paklu padaju u vodu, iako ima nekih iznimki.
Moram priznati kako nikako da popusti taj čudan osjećaj sumnjičavosti prema tako dramatičnim doživljajima, bez obzira tvrdili li da su vjernici ili nisu.
Nakladnici kao da se natječu koji će izdati uvjerljivije djelo, a time i čitanije. Osobitu pozornost javnosti ne tako davno prouzrokovalo je djelo Nebo je stvarno (Heaven is for Real), autora Todda Burpa u kojem opisuje izvantjelesna iskustva četverogodišnjeg sina.
Kada je Coltonu Burpu bilo četiri, doživio je srčani zastoj i oživljen je za vrijeme hitne operacije puknutog slijepog crijeva. Četiri mjeseca kasnije Colton je počeo govoriti čudne stvari svom ocu, pastoru iz Nebraske Toddu i svojoj majci Sonji, o svom iskustvu bliske smrti (IBS).
Colton je prepričao kako se izdigao iz operacijske sale, gledajući dolje na doktore i svoje roditelje u molitvi i odlebdio u nebo, gdje je sreo svog mrtvog djeda, nerođenu sestru koja je umrla u pobačaju, Isusa i Boga. U istom bestseleru New York Timesa, Todd Burpo prepričava priču o sinovom putovanju do neba i nazad.
Prije nekoliko godina čitao sam vrlo zanimljivu knjigu naziva 90 Minutes in Heaven,u kojoj autor opisuje prometnu nezgodu prilikom koje je umro, te boravio neko spokojno vrijeme u nebu. Na izrazito slikovit način opisuje svu ljepotu, kao i potresnu grozotu doživljenu nakon što se vratio u život provodeći godine prikovanosti za bolesnički krevet.
Osim spomenutih pozitivnih iskustava, postoje i ona u kojem osobe tvrde kako su prilikom smrti doživjeli stvarnost pakla. Jedan od najpoznatijih primjera je slučaj Billa Wiesa koji u svom svjedočanstvu 23 minute u paklu tvrdi kako je proveo određeno vrijeme susreći se sa surovom sudbinom pakla.
Betty Eadie (65) autorica je knjige Embraced by the Light, u kojoj opisuje najduže dosad zabilježeno iskustvo kliničke smrti, koje je u njezinom slučaju trajalo sedam sati. Imala je 31 godinu kad se 1973. oporavljala od operacije i tada je počela “plutati kroz svjetlo”.
Kod nas također postoji mnoštvo svjedoka koji tvrde kako im je blaženi doživljaj smrti promijenio nastavljeni život. Jedan mladić govori o tri vlastita iskustva kliničke smrti, a doživio ih je u 9. i 11. godini. Za sebe kaže da je vidovnjak, diplomirani regresionist, psihoterapeut, sveti mag, duhovni savjetnik i iscjelitelj.
Prenosim neke njegove izjave:
”A sam tada išetao iz tijela i promatrao ih.”
”Svakodnevno komuniciram s anđelima. Imam snažno razvijenu intuiciju i sve više sam počeo dobivati sposobnost stopostotne vidovitosti. Vidim ožiljke na ljudima koje nikad nisam sreo, vidim njihovu psihu, svijest, podsvijest i njihovo okruženje – priča Bernard i dodaje:
Još kao mali budio sam se i prepričavao, na njihovo čuđenje, snove svojih roditelja. Prošao sam razna medicinska istraživanja u Rusiji, Grčkoj i Italiji, a aparati, kad bih na njih položio ruke, kao da su poludjeli. Obilazio sam vrata liječnika, ali nitko nije našao racionalno objašnjenje odakle mi ta moć. Rekli su mi da mi se jedna strana mozga jače razvila i da imam spiritualni vid.”
Nekoliko studija, kao što je ona slovenskih istraživača objavljena prošle godine u časopisu Critical Care, otkrilo je da su IBS prilično uobičajena. Oko 20% ispitanika koji su preživjeli srčani udar izvješćuje o događajima kao što su primicanje jarkoj svjetlosti, osjećaj mira i radosti i duboka duhovna iskustva.
Kršćani su po pitanju ovakvih iskustava podijeljeni, neki vjeruju drugi ne. I jedni i drugi imaju zanimljive argumente.
Postoji li opasnost kod vjerujućih kako su povjerovali u nešto što je ustvari samo proizvod mozga? Jer ako je iskustvo istinito (a ima ih mnogo koji tvrde svašta), tada je biblijsko učenje o grijehu, spasenju i duši, kao i raju i paklu upitno.
