Zvuči pomalo smiješno, čak i bezobzirno govoriti o samo deset stvari koje trebamo znati o Isusu. Postoje tisuće stvari koje treba znati o njemu, možda i milijun.
Doista, kada stignemo u novo nebo i novu zemlju, otkrit ćemo da postoji neizmjerna istina o našem Spasitelju koju jedva čekamo vidjeti, saznati i uživati. Ali za sada, danas, razmislimo o deset stvari koje su o njemu rečene u Kološanima 1,15-20. Tamo Pavao piše:
„On je slika Boga nevidljivoga, prvorođenac svakoga stvorenja. Jer u njemu je sve stvoreno, što je na nebesima i što je na zemlji, vidljivo i nevidljivo, bilo prijestolja bilo gospodstva bilo poglavarstva bilo vlasti — sve je po njemu i za njega stvoreno. I on je prije svega i sve u njemu postoji. On je i glava tijelu, crkvi. On je početak, prvorođenac od mrtvih, da sȃm u svemu ima prvenstvo. Jer svidjelo se Ocu u njemu nastaniti svu puninu i po njemu, uspostavivši mir krvlju križa njegova, sa sobom po njemu izmiriti sve, bilo ono na zemlji ili ono na nebesima.“
Pitajte mormona: „Tko je Isus?“ I on će vam reći da je prvorođeno dijete Elohima. Produkt fizičke zajednice između Boga Oca i djevice Marije. Bog i Marija su neko vrijeme bili muž i žena i imali seksualne odnose, kao i svaki bračni par, te začeli Isusa!
Pitajte muslimana i on će odgovoriti sljedeće: Isus je poput Abrahama, Mojsija i Izaije. Bio je Božji prorok. Ali on sam nije Bog. Zapravo, nije ni najvažniji od proroka. Muhamed, koji je živio 500 godina nakon Isusa, bio je najveći Božji prorok. Osim toga, Isus zapravo nije umro na križu kao što kršćani vjeruju. Bog ga je spasio i odnio na sigurno mjesto na nebu. Budući da nije bilo smrti, nije bilo otkupljenja za grijeh. Budući da nije bilo smrti, nije bilo ni uskrsnuća.
Jehovin svjedok bi inzistirao da je prije njegova dolaska na ovu zemlju Isus bio Mihael, arhanđeo! On je samo stvorenje, prvi produkt stvaralačkog djela Boga Jehove. Kad je rođen od Djevice Marije, bio je lišen svoje duhovne, anđeoske prirode i postao posve i isključivo čovjek. Isus nije Bog.
A onda postoji teološki liberal koji vjeruje da je Bog zbog svoje iznimne sposobnosti, poniznosti i duhovne osjetljivosti usvojio Isusa da bude njegov Sin. Obdario ga čudesnim silama i kroz njega proglasio predivnu poruku univerzalnog Božjeg očinstva i univerzalnog bratstva ljudi!
Dakle, tko je Isus Krist? Odgovor na to pitanje, više od svega, jest ono što razlikuje kršćanstvo od svake druge religije ili filozofije ili pokreta. Kršćanstvo je izrazito poznato po onome što vjerujemo o Isusu Kristu. Odgovor na ovo pitanje također nam pruža sveobuhvatan pogled na porijeklo, značenje i krajnju svrhu cijelog svemira.
Ovdje u Kološanima 1,18 apostol Pavao inzistira na tome da se Isusu Kristu treba dati prvenstvo u svemu. Dopustite mi da to ponovim: svemu! Kad kažem „svemu“ doslovno mislim na sve. Riječ „sve“ ili „svaki“ javlja se 8 puta u ovom kratkom odlomku. Jednostavna činjenica je da je Pavlova poslanica Kološanima temeljna i suštinska o središnjosti, vrhovnosti i prvenstvu Isusa Krista u svemu.
Možda me taj izraz privlači zbog sveprisutne ravnodušnosti prema Isusu Kristu koju vidim u našem društvu. Zapravo, riječ „ravnodušnost“ vjerojatno je previše dobronamjerna. Isusovo ime se prečesto psuje, uobičajeno koristi i uzvikuje u frustraciji ili ljutnji, ili ponekad za nešto daleko gore. Zastrašujuće je pomisliti da bi se najmoćnija, najljepša, najdraža i najistinitija osoba u svemiru, doista, sam Stvoritelj ovog svemira, mogao tretirati s tako ružnim prezirom.
Ovdje u stihu 15-20 Pavao nam daje 10 razloga zašto Isus jest i mora biti priznat kao prvenstvo u svemu.
(1) Isus mora imati prvenstvo u svemu, jer je slika nevidljivoga Boga (stih 15a).
Nekoliko biblijskih tekstova jasno pokazuje da je Bog po prirodi nevidljiv. Ne samo da ga nitko nije vidio, već se ne može vidjeti (Ivan 1,18; Rimljanima 1,20; 1. Timoteju 6,16; Hebrejima 11,27). Čak i ovdje u Kološanima 1,15 opisuje ga se kao „nevidljivoga Boga“.
Dakle, koja je nada za poznavanje i vjerovanje u Boga? Odgovor je Isus! Filip je sigurno osjetio žurbu da „vidi“ Boga. „Gospodine, pokaži nam Oca, i dosta nam je“ (Ivan 14,8). Na što je Isus odgovorio: „Tko je vidio mene, vidio je Oca“ (Ivan 14,9).
Riječ prevedena „slika“ odnosi se na sličnost ili vidljivu reprezentaciju. Koliko je točna ili precizna sličnost između izvornika i kopije mora odrediti kontekst. Reći da je netko „kao“ druga osoba često prenosi ideju umjerene sličnosti, a ne nužno točnu reprezentaciju. S druge strane, nesumnjivo ste čuli da se nekoga opisuje kao „pljunuta slika“ nekoga drugoga. Ako se za ikoga to može reći, onda je Bog Sin (Isus) pljunuta slika Boga Oca!
Jednako lako možemo odgovoriti na pitanje: „Kakav je Bog?“ Bog je poput Isusa. Naravno, Pavlova poanta nije da Isus „izgleda“ kao Otac, kao da Otac ima fizički okvir i lice koje odražava Sina. Sin „oslikava“ Oca u smislu moralnog karaktera, volje i osobina božanstva. Oni, zajedno s Duhom Svetim, dijele zajedničku božansku narav, slavu i svrhu.
(2) Isus mora imati prvenstvo u svemu jer je prvorođenac svakoga stvorenja (stih 15b).
Ali ako „slika“ Oca potvrđuje božanstvo Gospodina Isusa Krista, poništava ga drugi izraz u stihu 15, budući da nam se kaže da je on „prvorođenac svakoga stvorenja“ ( v. 15).
Sugerira li ovaj izraz da je Isus bio prvo stvoreno biće u nizu drugih stvorenih bića? Znači li to da su Jehovini svjedoci bili u pravu cijelo vrijeme? Ne. Dio problema se odnosi na prijevod. Moramo utvrditi najbolji način za prevesti ovaj izraz. Je li to „prvorođenac svakoga stvorenja“ ili „prvorođenac nad svakim stvorenjem“? Oboje je gramatički moguće, ali između njih postoji ogromna razlika. Je li Isus od „stvorenja“ u smislu da mu pripada kao početni ili izvorni član? Ili je Isus „nad“ stvorenjem u smislu da je on izvor i suvereni Gospodar i stvoritelj? Vjerujem u ovo potonje iz nekoliko razloga.
Prvo, pogledajte kako počinje stih 16: „Jer u njemu je sve stvoreno.“ Riječ „po“ dokazuje da ono što slijedi u stihu 16 podržava ili objašnjava ono što je prethodilo u stihu 15. Drugim riječima, Pavao govori: „Evo kako je Isus prvorođenac/nad svakim stvorenjem: to je zbog toga što je stvorio sve.“ Da je Isus bio samo jedan od mnogih i raznih dijelova kreacije, kojoj pripada kao da je on sam stvoreno biće, Pavao ne bi rekao da je Isus stvorio sve.
Drugo, reći da je Isus stvorenje nije u skladu s Kološanima 1,17. Tamo Pavao izjavljuje da je Sin Božji „prije svega“, slično Gospodinovoj tvrdnji u Ivanu 8,58 da „prije negoli Abraham bȋ, ja jesam.“
Treće, reći da je Isus stvorenje bilo bi nespojivo s onim što Pavao jasno govori o njemu drugdje, prvenstveno u Filipljanima 2,6-11 (osobito stih 6).
Četvrto, reći da je Isus stvorenje, bilo bi nespojivo s onim što je Ivan jasno rekao za njega u Ivanu 1,3 – „Sve po njoj postade i bez nje ne postade ništa što je postalo.“
Konačno, riječ „prvorođenac“ sama po sebi ne znači nužno biti prvi u nizu ili prvi u vremenu. To također može značiti prvi u „rangu“ ili „vrhovni u dostojanstvu“. Poanta je da Sin, po tome što je slika Boga, ima prvenstvo i vrši suverenitet nad svime ostalim što postoji. Riječ se koristi na ovaj način za kralja Davida u Starom zavjetu. U Psalmu 89,27, Bog kaže o Davidu: „A ja ću ga prvorođencem učiniti, najvišim među kraljevima zemaljskim.“
Dakle, radi se o tome da je Isus Krist posve jedinstven, drugačiji od svakog stvorenja jer je on i vječan prije njega i vrhovni nad njime u tom smislu, kao što u 16. stihu jasno stoji da je on stvoritelj.
(3) Isus mora imati prvenstvo u svemu jer je stvorio sve (stih 16).
Pavao je izuzetno specifičan u vezi opsega Kristova kreativnog udjela. To obuhvaća doslovno sve: „sve stvoreno“ (stih 16a), pod čime misli sve „na nebu i na zemlji“, bilo da su to masivne galaksije udaljene milijarde svjetlosnih godina ili čestice prašine ispod vaših nogu. „Sve stvoreno“ uključuje ono što možete vidjeti i što ne možete vidjeti, bilo vidljivo, a neopipljivo, poput opsjene ili zrake svjetlosti; ili nevidljivo, a opipljivo, poput ljetnog povjetarca ili vrućine sunca; bilo vidljivo i opipljivo, poput hrastovine ili knjige ili bejzbola; pa čak i ono što je nevidljivo i neopipljivo kao proton ili gravitacija ili osjećaj ili san. On je začeo i stvorio ih sve!
(4) Isus mora imati prvenstvo u svemu jer sve što je stvorio postoji za njega (stih 16b).
Da, on je i arhitekt i majstor, kao i cilj za koji je sve stvorio. Kao što je Pavao rekao, „sve je po njemu i za njega stvoreno“ (stih 16c). Što god da jest, treba biti da bi mogao biti proslavljen i hvaljen i da u njemu uživamo zauvijek. On je razlog, cilj, svrha, namjera, poanta, smisao, kraj, svršetak, konzumacija i vrhunac svake molekule koja se kreće.
Je li vam to drago? Imate li neusporedivu radost znajući da je riječ o njemu, a ne vama? Jeste li zadovoljni znajući da Bog nije stvorio svijet kako bi mogao imati vas, već da biste vi mogli imati njega?
(5) Isus mora imati prvenstvo u svemu jer je postojao prije svega (stih 17a).
Jednostavno rečeno, on je vječan. Nikad nije bio (to je gramatički ispravno)! Uvijek je bio, uvijek jest, uvijek će biti!
(6) Isus mora imati prvenstvo u svemu jer sve u njemu postoji (stih 17b).
Drevni Kolosej bio je smješten u dolini Lycus, oko 115 milja od Efeza. To je područje koje je bilo središte neprekidnih potresa. Znamo da je veliki, razarajući potres pogodio ovo područje negdje 60 ili 61. godine. Velik dio grada bio je uništen i mnogi su izgubili živote.
Većina bibličara vjeruje da je Pavao napisao ovo pismo tijekom rimske zatočenosti oko 60. godine. Stoga, netom prije ili ubrzo nakon što su primili ovo pismo, cijeli grad Kolosej i njegovi stanovnici bili su ozbiljno potreseni!
Znajući to, Pavlova izjava u stihu 17 dobiva na važnosti. O Isusu Kristu piše: „I on je prije svega i sve u njemu postoji“ (stih 17). Neki prijevodi kažu: „u njemu sve povezuje“ ili „u njemu drži sve zajedno.“ Poanta je da bez obzira na koherentnost ili jedinstvo koje stih prikazuje, to je zbog trajne božanske moći koja dolazi od Sina Božjega. Uskrsli Krist održava i podržava sve.
Isus Krist je održiva i potporna moć kojom sve što je začeto i konstruirano treba postojati. Od trenutka osnutka pa sve do sada i dokle god on tako hoće, Isus održava sve, vodi sve i provodi sve u providnosti do njihove pravilne konzumacije u i za njega.
Isus je kohezivna moć koja sve čuva netaknutim. Ako to mogu reći, on je „božansko ljepilo“ koje sve drži na mjestu. Ovaj svijet je kozmos, a ne kaos zbog trajne božanske moći iz uskrslog Krista!
Sve ne postoji na temelju neke moći same od sebe. Automobili i stolice, bejzbol i maslac, kvarkovi i kvazari, odnosno sve postoji i održava se u svojoj sadašnjoj formi na temelju neprestane energije koja proizlazi iz Isusa! Ako bi u bilo kojem trenutku, iz bilo kojeg razloga, popustio svoj čvrsti i održavajući stisak bilo čega, raspalo bi se. Isparilo bi i nestalo u vakuumu ničega.
Svaki otkucaj srca, svaki treptaj kapaka, svako šuškanje lista, svaki dah koji udišete održava Sin Božji. Kao što je Pavao rekao u Djelima 17,28: „Ta u njemu živimo i mičemo se i jesmo.“
Ako je taj potres pogodio Kolosej ubrzo nakon što su primili Pavlovo pismo, mislim da bi ohrabrivali jedni druge podsjećajući da je u Isusu, njihovom Gospodinu i Spasitelju, sve još uvijek povezano, sve se održava. Ako se dogodio potres, to je zato što je Gospodin to dopustio. Bez obzira na rasprostranjenost razaranja, bez obzira na to koliko je uznemirujući gubitak, Isus nije izgubio svoj stisak nad ovim svijetom ili njihovim životima.
Potres također može biti duhovni ili politički ili ekonomski u naravi, ali „sve u njemu [i dalje] postoji“. Svijet propada zbog moralnog kaosa, ali sve u njemu i dalje se održava. Jedna se kriza može srušiti na drugu, poput neprekidnih valova oceana koji pomiču obalu, ali u njemu se sve drži.
Svemir i sve što je u njemu je povezano i ne drže se zajedno ni po ideji ni sposobnosti ni nekom svojstvu prisutnom u subatomskom fizičkom svijetu čestica. Sve u njemu je povezano zbog Osobe!
(7) Isus mora biti imati prvenstvo u svemu jer je glava Crkve (stih 18a).
Lako bismo se obeshrabrili kad ne bi bilo činjenice da je Isus Glava Crkve. Ovdje je „crkva“ vjerojatno referenca na univerzalno Kristovo tijelo, taj duhovni organizam sastavljen od svih vjernika u cijeloj povijesti. Ali ako je Isus poglavar sveopće crkve, on je također poglavar svake lokalne crkve. Ovi mnogobrojni i raznovrsni lokalni izrazi njegovog tijela pripadaju njemu. Ako se lokalna crkva raspršuje ili skreće s puta, Crkva, univerzalno tijelo, ustrajava. Kada je Isus prvi puta obećao „izgraditi“ svoju Crkvu (Mt 16,18), uvjerio nas je da je vrata pakla neće nadvladati. Moram se uvijek podsjećati na to, jer mislim da i vi to činite.
Kada Pavao kaže da je Isus Krist „glava tijelu, crkvi“, želi nam reći da je Krist suvereni, vladajući autoritet nad svojim narodom, kao i izvor iz kojeg mi, njegovo tijelo izvodimo sve duhovne snage. Zato možemo biti sigurni da naš Gospodin neće dopustiti da njegovo tijelo padne u potpuno moralni i teološki kaos, niti da umre od duhovnog gladovanja i žeđi.
Vrši funkcionalni autoritet nad svojim tijelom. Može mu se vjerovati da upravlja i usmjerava i daje pouku i silu za život svoje crkve. Odnos između Isusa kao glave i crkve kao tijela je organski i živ i vitalan. On vrši suverenu kontrolu nad nama i uvijek smo ovisni o njegovu postojanom utjecaju i prisutnosti.
(8) Isus mora imati prvenstvo u svemu jer je prvorođenac od mrtvih (stih 18b).
To znači da je on početak i utemeljitelj novog čovječanstva, novih ljudi, pošto je prvi koji je uskrsnuo i nikada više nije umro. Kad ga je Bog Otac podigao od mrtvih i proslavio i uzdigao s desne strane visokog veličanstva, postao je prvi od plodova toga uskrsnuća zajamčen svima koji su u njemu ujedinjeni (1. Kor 15,20 -23; Otk 1,12-18).
Postoji razlog za to. Gledao je cilj. Tako da Isus može biti vidljiv i poznat i proslavljen kao prvenstvo u svemu! Bog je podigao Isusa od mrtvih i stavio ga za autoritet nad crkvom kako bi samo njega mogli vidjeti, priznati i radovati se, uzvisiti i uživati u njemu kao suverenom Gospodaru, onome za kojeg je sve stvoreno i kome treba dati svu slavu.
(9) Isus mora imati prvenstvo u svemu jer je Bog (stih 19a).
Neka vas ne prevari riječ „nastaniti“. Pavao ne sugerira da postoji čovjek po imenu Isus u kojem se nastanilo božanstvo. Drugim riječima, punina božanstva ne prebiva u Isusu kao što Duh Sveti prebiva u vama i meni. Kada je Bog Sin postao čovjekom, punina božanske prirode „postala je tijelo“ (Ivan 1,14), ali nije prestao biti božanski. Božansko i ljudsko spojeni su u jednoj osobi Isusa Krista.
Pavao doslovno kaže da je „sva punina“ ugodila da živi u Kristu. Ali „punina“ nije osoba, a samo osoba ima svjesnu i namjernu svrhu; samo osobi se može ugoditi da učini nešto. Dakle, Bog Otac je predmet glagola: njegovo je zadovoljstvo da punina božanske prirode stanuje u Kristu.
Ne samo da je božanstvo pronađeno opsežno u Isusu, već se nalazi isključivo u Isusu. On je sam Bog, što znači da nitko drugi nije. Ne Buda, niti Muhamed, ni bilo koji drugi vjerski vođa, filozof ili mudrac.
(10) Isus mora imati prvenstvo u svemu jer je On naš Spasitelj (stih 20).
Prvo moramo razumjeti potrebu za pomirenjem. Kao što smo primijetili u stihu 16, sve je stvoreno u, po i za Krista. Ono što Pavao ne spominje ovdje jest ono što se dogodilo ovom stvorenju nakon što je postalo. Zbog Adamovog pada, jedinstvo, sklad i suglasnost izvorne tvorevine doživljava razarajuće pukotine. Ta je netaknuta ljepota Edena strašno zagađena. Disharmonija je narušila Božji rukopis. Otuđenje (između Boga i čovjeka, između čovjeka i čovjeka, te između čovjeka i prirode) sada obilježava kozmos. Jednom riječju, cjelokupnost stvorenja ukaljana je poremećajima i pati od onoga što se može opisati samo kao moralna, duhovna i fizička konfuzija.
Drugim riječima, mi i sva stvorenja smo u neprijateljstvu s Bogom. U ratu smo s njim. Naš grijeh nas je stavio u kontradiktorni položaj u odnosu na našeg Stvoritelja. I jedina moć koja može donijeti mir, jedini način na koji se možemo pomiriti i biti otkupljeni i biti nam oprošteno i povezati se s Bogom kao Ocem i prijateljem jest „krvlju križa njegova [Kristova]“ (stih 20b).
Uči li ovaj stih univerzalizam? Ne. U Kološanima 2,15 nam je rečeno da je Bog kroz Krista savladao i pobijedio demonske sile. Nije ih spasio. Stvar je u tome što je „kroz Kristovo djelo na križu, Bog svoju čitavu pobunjenu kreaciju vratio pod vlast svoje suverene moći“ (Moo, 136-37). Obnovio je red iz kaosa. Taj red ne dolazi samo kroz spasenje svoga naroda, već i kroz podčinjenost njegovih neprijatelja.
Ono što govorim jest da „pomirenje“ koje Pavao ima na umu uključuje pojam podčinjavanja i uništavanje Božjih neprijatelja. Božje pomirenje svega ne uključuje samo spasenje njegova naroda, nego i pobjedu nad onima koji će zauvijek ostati njegovi neprijatelji.
Stoga se može reći da su demonski domaćini i nevjerno čovječanstvo uključeni i sudjeluju u „pomirenju“, ne u smislu da su u konačnici spašeni, već u mjeri u kojoj će biti podređeni, mirni i onesposobljeni za daljnje narušavanje sklada i ljepote Božje kreativne ručne izrade. Prema Svetom pismu, sve zlo će biti isključeno s neba, sva bezakonja protjerana sa svojih granica, sva nevjera ograničena u paklu (vidi Otkrivenje 21,8. 27; 22,15).
Stvar je u tome da se „mir“ može postići na jedan od dva načina: bilo uklanjanjem neprijateljstva kroz milost ili podčinjavanjem neprijatelja kroz moć i sud. Iako će svako stvorenje naposljetku sagnuti koljeno i priznati da je Isus Krist Gospodin na slavu Boga Oca (Fil 2,10-11), izabrani koji su povjerovali će to učiniti dobrovoljno, milošću, dok će preostali to učiniti prisilno, kao izraz njihovog suda.
U kojoj mjeri vaš život odražava prvenstvo uskrsloga i živućeg Krista? Jesu li vaše aktivnosti vašeg svakodnevnog postojanja toliko jasne da se Isus vidi kao prvenstvo? Postoji li sumnja u načinu na koji koristite svoje vrijeme, novac i svoje talente da je Isus izvor i središte svega toga? Je li on vaše blago, ili se ono nalazi u dokumentima i djelima koja leže u trezoru? Upravlja li on vašim životom na takav način da svi znaju da je Gospodar? Koliko je vidljivo Kristovo vrhovništvo na način na koji govorite i povezujete se s drugima i ispunjavate svoje obveze na poslu i kod kuće?
Oduprite se iskušenju da ograničavate Kristovo prvenstvo na jedan dan u tjednu, kao da je on Gospodin i dostojan slave samo jedan sat u nedjelju ujutro. Treba ga slaviti kao prvenstvo ne samo nad svime, nego u svakom trenutku, u svakom kontekstu, u svakoj situaciji.
Oduprite se iskušenju da izolirate Kristovo prvenstvo ili ga ograničite na vjerske stvari. On ima prvenstvo „u svemu“! Sve u cijelom životu, kako unutar tako i izvan crkve, postoji kako bi se pokazao dobrim. Ne da ga učini dobrim, jer je vječno i samodostatno dobar, nego da otkrije i objelodani i omogući svima da vide da je on, zapravo, dobar i veličanstven i vrijedan naše potpune i isključive predanosti.
Autor: Sam Storms; Prijevod: Vesna L.; Izvor: Samstorms.com
